Mnogo je ovogodišnjih filmova koji su nominirani za Oscare bremenito porukama današnjem svijetu i o današnjem svijetu, ali nijedan tako kao 'Novine'. Podsjećajući na još jednu krizu iz američke prošlosti, u kojoj je sloboda medija ipak uspjela nadvladati pritiske i cenzure, Spielberg se nije toliko bavio poviješću ni nostalgijom, koliko kostimiranim izvikivanjem upozorenja današnjim medijima i današnjim vladarima
Sve je u filmu 'Novine' veliko. Velik je redatelj koji stoji iza njega - Steven Spielberg, veliki su glavni glumci - Meryl Streep i Tom Hanks, velika je priča - objavljivanje Pentagonskih dokumenata u 'Washington Postu' i 'New York Timesu' 1971. godine, a velika je i tema - sloboda medija. Zato se u tom filmu pod sasvim normalno i nalaze rečenice koje bi negdje drugdje možda zvučale pompozno i patetično: 'Novine su prva gruba skica povijesti', 'Naši su osnivači s razlogom inzistirali na slobodi tiska - ona postoji zato da bi štitila one kojima se vlada, a ne vladajuće' te moja omiljena: 'Mi smo tu da bismo bili njihov korektiv. Jer ako ih mi ne korigiramo, tko će?'
Od Kanea do Novina: Donosimo popis najboljih filmova o novinarstvu
Zadnju citiranu rečenicu iz prethodnog odlomka izgovara Tom Hanks, koji u filmu glumi Bena Bradleeja, čovjeka koji je od kraja šezdesetih do početka devedesetih bio izvršni urednik 'Washington Posta'. Izgovara je zato što Vrhovni sud SAD-a pokušava spriječiti 'New York Times' i njegove novinare da objave članke utemeljene na Pentagonskim dokumentima. Pentagonski dokumenti bili su izvješće u kojem je jedan analitičar još 1966. pokazao sumanutost američkog angažmana u Vijetnamu, ali ne samo to - bilo je to izvješće u kojem se dobro vidjelo kako su četiri američke administracije lagale o Vijetnamu i kako su se iz njega odbijale povući, iako su vrlo dobro znale da ne mogu pobijediti u tom ratu. To je izvješće, dakle, ono oko čega nastaje glavna frka u ovom filmu. Prvi ga dobivaju novinari 'New York Timesa', u doba dok je NYT tata-mata, a 'Washington Post' tek nešto više od lokalnih gradskih novina. No kada Nixon podilkani i uspije preko sudskog naloga NYT-u zabraniti daljnje pisanje o Pentagonskim dokumentima, na scenu stupa ekipa iz 'Washington Posta'.
vezane vijesti
Iako se, dakle, glavna drama u filmu temelji na sukobu Nixonove administracije i novinara, film zbog toga nije baš naročito zanimljiv. Čak i ako ne znate za priču s Pentagonskim dokumentima, u filmskom prikazu njihova curenja, dobavljanja, proučavanja i pokušaja objavljivanja nema ama baš ničega napetog, kao što je to, primjerice, bilo u slučaju filmskog prikaza novinarske istrage Woodwarda i Bernsteina, 'Svim predsjednikovim ljudima'. Nema baš ni neke prevelike drame u sukobu 'Washington Posta' s Vrhovnim sudom, predsjednikom Nixonom i inim moćnicima. Čitava priča o pokušaju zabrane objavljivanja članaka na temelju Pentagonskih dokumenata pokrivena je s nekoliko isječaka iz sudnice, nekoliko prizora novinarskog rovanja po nabavljenim materijalima i nekoliko kratkih govorancija o tome kako je sloboda medija jako važna.
Ono što u filmu, međutim, JEST zanimljivo lik je Kay Graham (Meryl Streep), izdavačice 'Washington Posta', koja se u vrijeme krize s Pentagonskim dokumentima nalazi u vrlo nezgodnom položaju. Kay je, naime, 'Post' naslijedila od supruga, kojemu ga je ostavio njezin otac. Iako je Kay izvrsno informirana o svim novinarskim, ali i financijskim, poslovnim i političkim aspektima novina kojima upravlja, okružena je muškarcima koji je ne shvaćaju ozbiljno i koji joj stalno pokušavaju potkopati ionako krhko samopouzdanje. I ne samo to! Kay je u trenutku u kojem se pojavljuju Pentagonski dokumenti upravo ponudila firmu na Wall Streetu ne bi li se 'Post' financijski oporavio te se pribojava da bi kontroverze mogle odbiti ulagače (što joj njezini kolege, dakako, vrlo često i nabijaju na nos).
Meryl Streep kao Kay izvrsno je odigrala takvu ženu, s mnogo suptilnosti, nijansi, sa svim slojevima inteligentne žene koja želi dobro obavljati svoj posao šefice, iako ga zapravo nikada nije željela i iako je, do muževe smrti, bila spremna ostati bogata kućanica do kraja života. Njezina previranja, njezin put do odluke o tome treba li objaviti članke na temelju Pentagonskih dokumenata ili ne, njezin odnos prema cijeloj priči o vijetnamskim lažima i dužnosti novinara da ih razotkriju, njezina borba s nadmenim i mizoginim muškim kolegama, ali i njezina naviklost da joj džentlmeni, kao jednoj dami, u nevolji priskaču u pomoć - ono je što je najzanimljivije u filmu. Meryl Streep je, osim toga, odigrala jednu od najnijansiranijih, iako naizgled najneupadljivijih uloga u zadnjih desetak godina karijere. Upravo se u njezinoj ulozi vidi ono što ostatku filma kronično nedostaje - da odluka o objavljivanju članaka na temelju Pentagonskih dokumenata, iako iz današnje perspektive djeluje kao no brainer, u ono doba i u onim okolnostima zapravo uopće nije bila laka. Kay za razliku od Bena Bradleeja nije drčna, prkosna i glasna, ali je jednako hrabra i s jednako dobro kalibriranim moralnim kompasom te je njezin lik u filmu jednostavno bolje napisan i djeluje povijesno uvjerljivo.
No osim toga, osim Kay i njezine priče, ovaj je film malo previše programatski i parolaški, a malo premalo dramski i dijaloški da bih shvatila zašto je tako oduševio i publiku i kritiku. Da, poruka o slobodi medija je apsolutno istinita i da, dobro je što ju je Spielberg odlučio poslati današnjim trutherima, Trumpu i alt-rightašima, koristeći se pritom istinitom pričom iz novije američke povijesti. No daleko je to od drugih Spielbergovih povijesnih drama u kojima se također prikazom ličnosti i događaja iz prošlosti slala poruka današnjici - kao što su, primjerice, 'Lincoln' ili 'Minhen' - ali je to učinjeno s mnogo boljim naracijama i karakterizacijama, a ne naprosto megafonski. Daleko je to i od 'Svih predsjednikovih ljudi', koji nisu Spielbergov film, ali su još jedan ikonski film o slobodi tiska te trijumfu novinara 'Washington Posta' nad Nixonom te su ujedno i film kojemu Spielberg na mnogim mjestima u 'Novinama' odaje počast, posebice njegovim završetkom.
Negdje sam prije gledanja filma bila pročitala da su Spielberg i ekipa cijeli film snimili u neko superkratko vrijeme, na brzinu i na vrat - na nos. Ne bih htjela zvučati kao stroga učiteljica koja učenike trećeg ce lupa šibom po leđima zato što su brzopleto rješavali zadatke iz matematike pa ih pola izostavili, a u pola dobili rezultate kao što je 12 : 3 = 7. No moj je dojam da se u filmu vidi brzopletost i žurba. Samo je priča o Kay Graham obrađena s bilo kakvom dubinom, širinom i s imalo dinamične dramaturgije. Sve je ostalo moglo stati u deset minuta parola i klicanja od radosti zbog još jedne pobjede istine i pravde i većina je ostalih likova, osim što tu i tamo nabiju čik u zube, kao presađena iz današnjeg doba, s današnjim vrijednostima i idealima na usnicama.
A sve to zajedno jednostavno ne čini 'Novine' filmskim ostvarenjem za pamćenje.
