Na početku filma 'Ja, Tonya' Allison Janney, koja glumi majku klizačice Tonye Harding, sjedi pred kvazidokumentarističkom kamerom u krznenom kaputu, s cjevčicama za kisik u nosu i s papigom na ramenu. 'On je moj šesti suprug', kaže za papagaja, 'i bolji mi je od svih ostalih'. Do kraja filma LaVona Golden, kako se zove Tonyina majka, još će se mnogo puta pojaviti u istom izdanju i pred istom kamerom, samo što će s odmicanjem vremena sve više gubiti živce zbog papagaja, i to neće prestati biti smiješno ni do zadnjeg trenutka. Da je Allison Janney u filmu svoju LaVonu odglumila samo u tom obliku, bilo bi dovoljno da se njezina izvedba proglasi jednom od najboljih ženskih uloga u ovogodišnjoj sezoni Oscara. A to nije jedini način na koji se pojavljuje u filmu.

Allison Janney, međutim, nije - kako to često biva s osebujnim sporednim ulogama - sasvim ukrala film od njezine glavne (anti)junakinje. Margot Robbie jednako je sjajna i na momente jednako smiješna kao američka klizačica Tonya Harding. Glumeći ženu koja je iz primitivnog američkog redneck siromaštva pokušala ostvariti karijeru olimpijskim zlatom ovjenčane klizačice, Robbie je sjajno iskombinirala sve što je potrebno da u filmu ispadne mješavina tragične žrtve nesretnih okolnosti, bešćutne egoistice i screwball budale, koja zbog suženih intelektualnih kapaciteta stalno upada u nevolje. Not my fault - nisam za to kriva - mantra je koju Tonya neprekidno ponavlja pri prepričavanju loših događaja iz vlastitog života, i s tim je otprilike na istoj razini kao i njezina majka kada tvrdi da joj je papagaj najbolji suprug u životu, a onda gubi živce s njim.

Ne znam koliko vam je poznata priča o Tonyi Harding i Nancy Kerrigan iz sredine devedesetih, kada su - barem je tako utvrđeno suđenjem - suprug Tonye Harding, njegov prijatelj i dva sitna kriminalna glupana napali Nancy Kerrigan i slomili joj koljeno. Učinili su to zato što je Nancy Kerrigan bila glavna klizačka konkurentica Tonye Harding pa su je nekako htjeli onesposobiti. Uhvaćeni su, uhićeni, osuđeni na zatvorsku kaznu, a Tonya Harding, iako joj nije bilo dokazano da je direktno upletena u cijelu priču, dobila je uvjetnu kaznu i doživotnu  zabranu klizanja. Da stvar bude još gora, na olimpijskim igrama u Lilehammeru 1994., zbog kojih je cijela frka i nastala, Tonya je osvojila tek osmo mjesto, a Nancy Kerrigan srebrnu medalju.

Film Tonyinu životnu priču izlaže u kombinaciji lažnog dokumentarca i naracije koja uvelike podsjeća na Scorseseove 'Dobre momke', s otprilike jednakom količinom popratne prigodne glazbe i s rušenjem četvrtog zida usred igranih scena, gdje se pojedini likovi (najčešće Tonya) počinju obraćati kameri. Priča pak prati Tonyu od djetinjstva u Portlandu, kada je majka s 'labave četiri' godine daje na trening lokalnoj trenerici umjetničkog klizanja. Tonya potječe iz siromašne radničke obitelji - majka joj je konobarica, a otac vrluda od posla do posla - te je navikla na životni stil u kojem je otac uči pucati sačmaricom na zečeve, a majka fizičko i psihičko maltretiranje smatra motivacijskim alatom. Usprkos očiglednom talentu za klizanje, iz sredine u kojoj odrasta preuzima podosta agresivan i grub stav pa od samog početka nailazi na otpor sudaca, čak i same trenerice, koji joj stalno govore da nije dovoljno profinjena ni elegantna. Strahotne perike, još gori kostimi i jokerski smiješak koji Margot Robbie nosi u klizačkim scenama izvrsno podvlače te Tonyine osobine.

U tinejdžerskim godinama Tonya upoznaje Jeffa Gilloolyja (glumi ga Sebastian Stan), momka u kojeg se zaljubljuje i s kojim se ubrzo odseljava od majke te se naposljetku za njega i udaje, iako je njihova veza užasno nasilna. Jeff se osjeća ugroženo zbog Tonyina uspjeha, a iako je po naravi slabić i kukavica, uza se stalno vuče prijatelja Shawna, koji ga na izrazito primitivan način podučava kako zadržati vlastitu muškost i 'vlast nad svojom ženom'. Jeffov i Tonyin brak stalno se pomalo raspada - rastaju se i sastaju, tuku, u jednom trenutku Tonyu čak okrzne metak iz Jeffova pištolja, ali, kao što sama kaže u jednom 'dokumentarističkom' segmentu - 'i majka me tukla, pa sam mislila da to čine oni koji te vole'.

Cijeli kaos Tonyina života - loši izbori, težak karakter, muž koji je nasilna budala nesigurna u vlastitu muškost, njegov prijatelj Shawn koji joj na neku foru postaje tjelohranitelj i dvojica sitnih mufljuza koje ovaj potonji uvlači u priču - na kraju završava incidentom s Nancy Kerrigan i potpunim uništenjem Tonyine karijere. Gledatelju je sve to prikazano kao kombinacija neizbježne grčke tragedije i screwball komedije o pet-šest blesana koji su si nevolju tako majstorski sami nakopali na vrat da se čovjek mora zapitati ima li u njima ikakav trag ljudske inteligencije.

Film je u principu prilično okrutan prema svim likovima kojima se bavi. Nitko ne ispada pozitivac, iako u nekim slučajevima možemo pronaći trunke razumijevanja za Tonyine blesave poteze, kao i za situacije u kojima se doista našla bez svoje krivnje. No čak i u tim situacijama scenarist su Steven Rogers i redatelj Craig Gillespie ostavili dovoljno prostora za sumnju u Tonyine 'ja sam žrtva' i 'nisam ja ništa kriva' tvrdnje jednom zanimljivom, posebnom vrstom distance. Naime, u cijelom filmu priča je prikazana iz više kutova - Tonyina, Jeffova, Tonyine majke, Tonyine trenerice, novinara... ali nikad iz perspektive Nancy Kerrigan i bilo koga iz njezina 'tabora'. 

I ne samo to. Čitavo vrijeme priče zapravo ne dobivamo nijedan uvid u Tonyin život koji ne potječe od Tonye ili njezinih najbližih, a čak i u tome ima poprilično nepodudaranja pa i situacija u kojima Tonya, primjerice, pucajući sačmaricom na muža, odjednom gleda u kameru i govori: 'Ovo su gluposti. Ovo se uopće nije tako dogodilo'. Drugim riječima, scenarist i redatelj nam cijelo vrijeme govore da cijela taj njihov goodfellas-dokumentarac uzmemo s puuuno, puuuno zrna soli i ne vjerujemo baš svakoj pojedinosti koju nam protagonisti serviraju.

Takav je pristup filmu osigurao i određenu depresivno-komičnu kvalitetu, atmosferu u kojoj nekolicini ne baš pametnih, ali brbljavih egocentrika daješ priliku da govore štogod žele o svojem životu, motivima i okolnostima, situaciju u kojoj im samima prepuštaš da se ocrne i pokopaju. Jer ono što najviše upada u oči kod svih prikazanih likova jest potpuni izostanak bilo kakvog žaljenja ili kajanja zbog onoga što su učinili nekome drugome. Jedino Jeff u jednom trenutku pri kraju filma kaže: 'Uništio sam Tonyi karijeru. Potpuno sam je uništio.' Svi ostali samo su fokusirani samo na to da opravdaju svoje postupke i prikažu se kao žrtve situacije. A takva nam je vrsta tragikomedije svima i predobro poznata iz stvarnog života da je ne bismo prepoznali te u njoj uvelike uživali kada je prikazana u jednom odlično snimljenom i još bolje odglumljenom filmu.