Devedeseta dodjela nagrade Oscar u Los Angelesu prošla je uglavnom bez nekih velikih drama, uzbuđenja, čak bi se moglo reći da se ni po čemu posebnom nije razlikovala od ostalih. Poslušali smo tu i tamo koji simpatičan govor, kao što je bio onaj Garyja Oldmana, u kojem je svojoj 99-godišnjoj majci poručio da pristavi čaj jer da joj donosi Oscara, zgodna je bila i fora s jet skijem kao nagradom za osobu koja uspije održati najkraći govor zahvale, Tiffany Haddish i Maya Rudolph bile su superzabavne kao prezenterice, Warren Beatty i Faye Dunaway ove godine nisu pročitali pogrešnog dobitnika Oscara za najbolji film, a voditelj Jimmy Kimmel bio je u standardnoj formi, iako možda malo samozatajniji nego inače. 

Najvažniji i najuzbudljiviji trenutak večeri bez sumnje je bio onaj kada je Frances McDormand osvojila Oscara za najbolju glavnu žensku ulogu u filmu 'Tri plakata izvan grada'. Zahvalivši se prvo svojem suprugu i sinu, koje je opisala kao svjesne osobe koje su odgojile majke feministice, podigla je potom na noge sve žene u publici koje su ove godine bile nominirane za Oscara i poručila svim holivudskim moćnicima da razgovaraju s njima te poslušaju njihove ideje. Svoj je strastveni govor zatim završila riječima: 'Imam za vas samo dvije riječi: stavka o inkluzivnosti!' 

Za one koji ne znaju, stavka o inkluzivnosti ili, na engleskom, inclusion rider, koncept je po kojem glavni glumci u filmovima mogu zahtijevati da se glumačka i ostala ekipa s kojom rade na tom filmu sastoji od pripadnika raznolikih skupina - rasnih, rodnih, etničkih i ostalih. O stavci se počelo raspravljati u novije doba, kada su podaci pokazali da zastupljenost pojedinih skupina u ekipama filmova koji se snimaju u SAD-u nije reprezentativna u odnosu na cijelu populaciju. Od holivudskih pripadnika glumačke A-liste, onih koji osvajaju nagrade i koje filmaši traže za nove, dobre i glavne uloge, sada se uvrštavanje te stavke o inkluzivnosti očekuje kao neka vrsta društveno odgovornog poslovanja. 

Spominjanje te stavke u govoru Frances McDormand definitivno je odraz vremena i atmosfere u kojima se odigrala ova dodjela Oscara. U proteklih godinu dana naime Hollywood je snažno prodrmala afera s Harveyjem Weinsteinom, kojeg je više od šezdeset glumica optužilo za seksualno uznemiravanje, a konačno prekidanje šutnje među onima koje su se suprotstavile tom, jednom od najmoćnijih holivudskih mogula potaklo je i mnoge druge da progovore o svojim iskustvima s velikim filmskim, televizijskim i drugim zvijezdama iz industrije zabave. Otkrilo se da je neki oblik seksualnog uznemiravanja gotovo pa standardna praksa u Hollywoodu, a prekidanje šutnje među bogatim i privilegiranim ženama te otkrivanje da i one pate zbog lošeg tretmana moćnih muških kolega i nadređenih - potakao je i mnoge žene diljem svijeta da osvijeste činjenicu da smiju progovoriti, i to ne samo o seksualnom zlostavljanju, nego općenito o nepravednom i neravnopravnom tretmanu u društvu i na radnom mjestu.

Govor Frances McDormand na sinoćnjim Oscarima u tom je kontekstu važan jer osim što potvrđuje da problem takvog tretmana i dalje postoji te da ga je potrebno rješavati takvim 'stavkama', proširuje i produbljuje cijelu priču. Seksualno zlostavljanje i nepravedan odnos prema ženama su realnost protiv koje se treba boriti, ali nije stvar samo u ženama - stvar je u uključivanju svih onih skupina koje su realno manje ili im se samo ne dopušta pristup moćnijim pozicijama. Ono što je Frances McDormand time htjela reći jest da bi nam svima u društvu bilo bolje kada bismo uključili sve pripadnike tog društva - ili barem njihove predstavnike - da s nama rade i žive na ravnopravan način. To je bolje zato što tako obogaćujemo svoja iskustva, ono što radimo, svoja razmišljanja, razmjenjujemo doživljaje i znanja i još štošta lijepog i korisnog.

U tom kontekstu međutim kritički bih prokomentirala HTV-ove komentatore sinoćnje dodjele Oscara. Kao i mnogo puta dosad, Nenad Korkut i Boško Picula bili su velikim dijelom izvrsni komentatori, a takav je bio i Daniel Rafaelić, koji im se ove godine pridružio umjesto Marija Kozine, koji je s njima bio prošle godine. Sva su trojica izvrsno upućena u filmove, oskarovska zbivanja, favorite, imali su i neka dobra zapažanja o tome kako muzičke numere na Oscarima uglavnom priredbu čine dosadnom i razvučenom te su čak znali za priče o tome kako se to pokušavalo izbjeći ili barem ublažiti... Kraće rečeno, u mnogome su baš dobri komentatori, koje se još povrh toga može pohvaliti i za dobar tajming i osjećaj kada trebaju nešto objasniti, a kada zašutjeti. 

Međutim u preko nekoliko navrata bili su se uhvatili za postweinsteinovsku holivudsku priču na takav način da je već nakon prvih nekoliko rečenica bilo jasno da bi im u društvu jako dobro došla jedna komentatorica, to jest da bi njihovo komentiranje dodjele baš odlično profitiralo od jedne stavke o inkluzivnosti. Nije toliko problem u tome što su prigovarali kako u montažnom kolažu najboljih filmskih ostvarenja u zadnjih 90 godina nije bilo Woodyja Allena i Romana Polanskog, pa čak ni u tome da su to nazvali cenzurom. Nije čak ni toliko problem što su uz nominaciju Grete Gerwing baš morali natuknuti da je njezina nominacija vjerojatno posljedica političke korektnosti i atmosfere koja trenutačno vlada Hollywoodom. Sve to skupa nije problem jer je to njihovo mišljenje i imaju ga pravo izraziti.

Problem je u tome što im se u takvom stavu nitko nije imao suprotstaviti i ponuditi možda nekakvu drugačiju perspektivu na tu pojavu - primjerice žensku. Problem je u tome što smo uz dodjelu Oscara, dakle, mogli slušati samo tri muškarca koji su se žalili na to kako im nije okej cenzorski iz oskarovskih retrospektiva izostavljati barem jednog redatelja (Romana Polanskog) koji je pravomoćno osuđen za statutarno silovanje (seks s maloljetnicom) te koji su implicirali da je nominacija iznimno talentirane redateljice vjerojatno povezana s novom holivudskom političkom korektnošću. 

Kada su ta tri muškarca potom pred sam kraj dodjele, nakon govora Frances McDormand, izjavila da je govor bio dojmljiv, jak, da je Frances predivna i slično - moram priznati da im nisam baš potpuno vjerovala. S obzirom na prije izražene stavove o 'novoj holivudskoj političkoj korektnosti' - kako i bih? Postoji, doduše, mogućnost da su im Frances McDormand i njezin govor bili predivni zato što zapravo nisu shvatili što je željela poručiti ili zato što ne znaju što je inclusion rider. No nadam se da će do sljedeće godine saznati. I da će u svoje redove pozvati barem jednu kolegicu. Feministički orijentiranu kolegicu.