Osnovan 1888. godine, sarajevski Zemaljski muzej najstarija je institucije te vrste u Bosni i Hercegovini, te jedna od najvažnijih na prostoru bivše Jugoslavije. Isprva smješten u neadekvatnim prostorima, Zemaljski je muzej dobio svoju veliku zgradu 1909., koja je i danas jedan od simbola Sarajeva, a specifična je i po tome što je jedina zgrada muzeja u Jugoistočnoj Europi koja je namjenski građena za tu svrhu. Raskošno osmišljenu neorenesansnu zgradu s četiri paviljona i atrijem u sredini koji je u međuvremenu pretvoren u mali botanički vrt, osmislio je arhitekt Karlo Paržik, rođeni Čeh koji je već dio svoje karijere proveo u Sarajevu i značajno utjecao na njegov urbanistički razvoj tijekom austro-ugarske vladavine. Paržik je, između ostaloga, projektirao i zgradu Narodnog pozorišta, Gradsku vijećnicu te nekoliko sarajevskih crkava.

Slavni je muzej preživio i Prvi i Drugi svjetski rat, uz značajna oštećenja i rat u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995., no čini se da nije bio u stanju preživjeti BiH kakva je osmišljena Daytonskim sporazumom. Godinama poslije rata odvijala se svađa različitih političkih institucija, od kantonalne preko federalne do državne razine, o tome čija je dužnost financirati Zemaljski muzej koji je – nakon prvotne postratne obnove zgrade – počeo stagnirati pa i propadati, da bi cijela agonija kulminirala prije tri godine, kada je 4. listopada 2012. zatvoren zbog nedostatka sredstava za rad.

Bio je to novi čin urbicida u Sarajevu, gradu kojega su zločinačke snage Radovana Karadžića i Ratka Mladića tri godine sravnjivale sa zemljom, a sada ga preplavljuju džamije i arapski tržni centri te su se mnogi umjetnici i aktivisti te bh. dijaspora proteklih godina angažirali kako bi se Zemaljski muzej ponovno otvorio za posjetitelje. Pokrenute su razne manje ili više dobro osmišljene akcije i davale su se donacije, čime se sustavno vršio i javni pritisak na nadležne kako bi se riješila zavrzlama oko financiranja.

'Uz pomoć Vijeća ministara BiH te federalnih i kantonalnih vlada, zaokružili smo prvu financijsku konstrukciju za ovu godinu, a potpisivanjem memoranduma, država će biti obavezana redovno i stabilno financirati Muzej u 2016. godini', izjavio je medijima direktor Zemaljskog muzeja Adnan Busuladžić koji je pak na otvaranju sredinom rujna protestno podnio ostavku. Njegov nasljednik još nije pronađen.

Zemaljski je muzej u proteklih mjesec dana od ponovnog otvaranja dnevno posjećivalo u prosjeku 150 ljudi, a među njima je bio i novinar tportal.hr-a. Zemaljski se muzej sastoji od nekoliko odjela i zbirki, a najveće su biološka, arheološka i etnografska. No iako je muzej sada otvoren za javnost, ono što se može svjedočiti pri posjetu jest koliko je ta nekoć znanstveno relevantna institucija tijekom dva desetljeća dejtonske agonije propala i zastarjela te da je osiguravanje sredstava za otvaranje tek minimum minimuma, a ne doista nov početak za vraćanje stare slave. Posjetiteljima se ne nudi ni pristup svim prethodno opremljenim dijelovima muzeja s obzirom na to da su neke prostorije i eksponati u jako lošem stanju, a i ono što se može vidjeti izgleda često tužno.

U koncepcijskom smislu Zemaljski je muzej i dalje u osamdesetim godinama prošlog stoljeća te djeluje vrlo staromodno i na trenutke konfuzno, naročito kada se usporedi s drugim europskim muzejima te razine. Neke prostorije posve su prazne, jer očito treba ponovno osmisliti njihov postav, dok su mnogi eksponati u biološkoj zbirci prilično jako oštećeni i treba im hitno osvježenje. Neke od prepariranih životinja koje u različitim vitrinama pokazuju faunu BiH na rubu su raspada, a i kartice koje objašnjavaju što posjetitelj gleda znaju nedostajati. Ali i one koje su tu zastarjele su te sve upućuje na to da bi za novo oživljavanje Zemaljskog muzeja bilo potrebno angažirati kustose suvremenog senzibiliteta koji bi od bogatstva i tradicije znali stvoriti nešto što podsjeća na muzej u 21. stoljeću. U etnološkom odjelu pak snažno se osjeti vlaga te se očito treba pozabaviti i osnovnim tehničkim uvjetima u kojima se drže eksponati, a ne samo novom koncepcijom njihova izlaganja.

Bez obzira na sve to, Zemaljski muzej i dalje je fascinantno mjesto, a tijekom obilaska pokazalo se da i njegova aktualna, propadajuća verzija može oduševiti, ponajviše najmlađe posjetitelje koje su dovodili roditelji. U Sarajevu je odlazak u Zemaljski muzej desetljećima bio neizostavan dio djetinjstva što je još jedna od stvari za koju su sve više uskraćene nove generacije građana BiH. Zato je bilo divno vidjeti klince koji ushićeno trčkaraju okolo i kojima je baš posjet Zemaljskom muzeju možda i prvi posjet nekom muzeju uopće.

Nema sumnje da je lijepa vijest to što je Zemaljski muzej ponovno otvoren za posjetitelje, ali ako je osigurano financiranje tek toliko da se pokrije osnovno funkcioniranje ove slavne institucije, ali ne i njezin razvoj i priključivanje 21. stoljeću, onda će se propadanje neupitno nastaviti. Moglo bi se reći da je otvaranjem vrata nakon tri godine Zemaljski muzej vraćen iz mrtvih, no ne među žive i vitalne nego u induciranu komu iz koje se tek treba nekako izvući. Agonija se, dakle, nastavlja što je u međuvremenu standardno stanje cijele Bosne i Hercegovine.