Hvala nebesima, napokon je otvoren Pelješki most! Naravno, kao prava pravcata domoljupka (domoljubica? domoljubilica? domoljubavnica?), prije svega sam zahvalna zbog toga što su nam Kinezi napokon prometno ujedinili domovinu, ali super je što je svečano otvaranje bilo baš ovih dana jer inače čovjek ne bi imao što gledati na (javnoj) televiziji. Mislim, okej, ima tu onih nekih serija po Jane Austen, repriza Merlićevih i inih dokumentaraca pa i 'krimi petak' ima čak seriju i film s detektivima, ali zna se što ljeti najviše pali gledatelje prisavskog hrta. Svečana otvorenja! Oš filmski festival, oš glazbene večeri ovdje i ondje, oš most. Daj šta daš. Samo nek je manifestacija koja izaziva masovno okupljanje na nekoj pitoresknoj lokaciji i da, gledajući kako na svečanost stižu The Funkcioneri različitog ranga pomisliš: 'Majke ti mile i njihov protokol! Kako izdrže u odijelima na plus osamsto?!'

E, sad, teško da može veće, jače i spektakularnije od otvaranja mosta zbog kojeg sad na putu za Dubrovnik više ne moraš do Neuma po jeftinije cigare. Hrvatska televizija danima je najavljivala kako će izravno prenositi cijelu večernju feštu & ceremoniju, a i da će pratiti bogat program tijekom dana. I fakat jesu. Od jutra pa do ponoći nisi mog'o upalit televerzum ili radio a da na barem jednom kanalu ne ugledaš hrtovca s mikrofonom kako stoji na uzvisni iznad mostovskog zdanja ili pak sa zvučnika na auto-radiju ne začuješ riječi o 'povijesnom spajanju hrvatskog teritorija'.

Svi su gledali barem nešto, a ja moram odmah reći da je u mojem slučaju naglasak na 'barem nešto'. Zauzeta trivijalnostima svakodnevnog života, povijest sam pratila tek sporadično. Na televiziji uz kuhanje ručka i uz večeru. Na radiju pri odlasku u dućan. Nisam vidjela dovoljno da bih mogla procijeniti je li redatelj prijenosa doista ukakio motku, kao što su mu to još za trajanja prijenosa zamjerali mnogi na društvenim mrežama. Nisam zagledala u svaku vlas Kolinde Grabar Kitarović ni tko se nelagodno meškoljio u prvim redovima gledališta jer su ga posjeli kraj nekog tko mu ide na jetra i pola živčanog sustava. No vidjela sam dovoljno da mogu izdvojiti nekoliko dojmova.

Prvo, prelazak Nevere i Pulićeva trkaćeg automobila preko mosta uz vatromet. To je bilo lijepo. Impresivna električna mrcina koja se pod svjetlima reflektora i vatrometa zeleno presijavala kao kakav veličanstveni gušter definitivno me nije ostavila ravnodušnom. Isto kao ni Puljićeva jurilica, koja je s druge strane simpatično prdeknula najavljujući ozbiljnu peračinu preko mosta. Istina, tu se u jednom trenutku vidjela režijska zbunjola s izmjenom kadrova jer su se kamere puno prerano zaustavile na onom punktu na mostu gdje su se Nevera i jurilica trebale mimoići pa smo nekoliko dugih sekundi bez veze blejali u praznu, od vatrometa zadimljenu cestu, ali to je sitnica.

Cijeli taj spektakl s prelaskom mosta i izmjena prizora iz zraka, iz automobila, sa samog mosta, prema brodicama sa zapaljenim bengalkama - bio je totalno guba čak i starim cinicima kao što sam ja. Da se cijelo otvaranje sastojalo samo od toga, bilo bi savršeno. Ne bi uopće bilo prostora za zajedljive komentare, pa čak ni blago ruganje.

No cijeli se spektakl NIJE sastojao samo od toga. Da, bilo je i drugih lijepih trenutaka - Lado Electro sa svojim 'Lepim valcerom', na primjer, ili glazba koju je Matej Meštrović skladao specijalno za otvorenje. U 'bogatom programu' koji se vrtio cijeli dan na HRT-u bilo je lijepo i negdje u vrijeme ručka na 'četvorci' vidjeti i razgovor s Marjanom Pipenbaherom, koji je projektirao most, a u govorancijama ga se rijetko tko sjetio spomenuti.

A bilo je i govorancija. Oooo, kako li je tek bilo govorancija. Te načelnik ovaj te voditeljk onaj, pa ajmo premijeri - naš i kineski, pa onda predsjednik, predsjednikovi suradnici, predsjednikovi kućni ljubimci, predsjednikov pediker i nosač kišobrana. OK, ovo zadnje troje-četvoro su izmišljeni radi šaljivosti, ali eto, toga je bilo podosta. Ruku na srce, ovakve prigode ne mogu proći bez funkcionerskih govora te manje ili više otvorenih poruka svijetu i gradu, ali ipak... Kad sam treći put čula spiku o Hrvatskoj od dva dijela koja je, eto, sad postala cijela, i kad je netko po treći put u govoru započeo spiku koja je zvučala kao da je baš on vlastoručno usadio svaki pilot, maknula sam se od telke i otišla u dućan.

E, ali u autu na putu do dućana dočekalo me iznenađenje. Zapravo, uopće nije iznenađenje, ali tako bolje zvuči. Uključila sam, naime, radio, na kojem je također bio izravan prijenos svečanosti otvaranja. Ako sam do tog trenutka i mislila da je televizijski prijenos šampionski pun bisera, tih nekoliko minuta slušanja radijskog prijenosa odmah me demantiralo. Taman kad sam sjela u auto, naime, završila je jedna govorancija i počela je Moreška. Znate li kako je u izravnom RADIJSKOM prijenosu zvučala ta Moreška? Ma, fenomenalno. Bum-bum bubnjeva, tiruliru glazbe i zveckanje hladnim oružjem. NIŠTA komentara. Kao da ste na radiju okrenuli na prijenos utakmice pa sat i pol slušate samo graju sa stadiona. Inače komentatori iz studija znaju brbljat bez kraja i konca, svojim napomenama gušeći ono što komentiraju, a ovaj put - štanga. Samo bum, Cile, bum pa si ti zamišljaj Morešku i, ako nisi odavde, čudi se koji je ovo, zaboga, klinac. Ne bi, doduše, ni izravnom TV prijenosu bilo škodilo da su ga koji put NAKRATKO (ponavljam, NAKRATKO) prekidali nekim komentarima iz studija, ali ovo na radiju ipak je bio vrhunac.

Ipak, zahvaljujući digitalnom dobu i činjenici da sad svatko može snimiti i neslužbene momente raznih okupljanja i svečanosti kao što je ovo otvaranje mosta, počašćeni smo i snimkom koja je definitivno ušla u legendu. Stiže predsjednik na otvaranje. Hoda živahno uz svoju anturažu i nešto čavrlja s njima. Približi se mjestu na kojem stoje premijer i prateći vokali. U pozadini snimke čujemo novinare kako si međusobno mrmljaju: 'Hoće se pozdravit?' - 'Ma, ne, neće mu se javit'. PRH Milanović na to zastaje i pruža ruku premijeru Plenkoviću. Rukuju se, Plenković se smješka. Svi prisutni vidljivo ODAHNU i prolomi se aplauz.

Osjećala sam se kao da gledam scenu iz romantične komedije u kojoj se Meg Ryan i Billy Crystal napokon poljube nakon svđe na proslavi Nove godine. Dirljiv i romantičan prizor. I baš kao i svaka romantična komedija, bajka kakva je moguća samo pred kamerama. No eto. I to nam je donijelo otvaranje Pelješkog mosta. Bez njega teško da bi se takvo što našlo u ljetnoj shemi ijedne televizije. Pa zahvalimo još jedanput nebesima na ovom povijesnom događaju.