Jedna misao mi se cijelo vrijeme vrtjela glavom dok sam gledala sinoćnje 'Otvoreno'. Ta je misao bila - ako na neke stvari na vrijeme ne reagiraš, one se s vremenom zakompliciraju i postaju još gore. Političari, povjesničari i ine javne osobe s desnijeg kraja političkog spektra u RH ovih su dana, naime, obustavili svoje dugogodišnje bajanje bajki o tome da je 'za dom spremni' nekakav stari hrvatski pozdrav, prestali su citirati opere i generalno ostatak zemlje raditi budalama. Lijepo su svi priznali da to jest ustaški pozdrav. E, ali sad je problem to što su pod tim pozdravom izvezenim na amblemu i s tim pokličem na usnama izginuli hrabri hrvatski borci iz postrojbi HOS-a u Domovinskom ratu pa je sad bed njima oduzimati taj pozdrav i simbol jer je to sad pitanje pijeteta, poštovanja prema poginulima, legitimnosti tih postrojbi i tako dalje.

Drugim riječima, sinoćnji gosti 'Otvorenog' Zlatko Hasanbegović i Ante Nazor svoje su opravdavanje postojanja ploče u Jasenovcu sa spornim pozdravom pravdali u stilu: 'Da, to je ustaški pozdrav, ALI...' i nakon tog 'ali' su onda išle razne priče o kontekstima, razna opravdanja da je HOS već toliko-i-toliko godina priznata postrojba, da je taj pozdrav izraz sjećanja na one koji su poginuli u toj postrojbi, a kako sad možeš mrtvima oduzimati ono što im je bilo važno? Plus, naravno, priča o tome da ti momci koji su se borili u HOS-u nisu u te jedinice ušli zato da bi veličali ustaštvo, nego zato da bi branili Hrvatsku.

Pritom je Ante Nazor zauzimao klasičnu poziciju HDZ-ovskog političkog mainstrema, onu u kojoj je forsirao ekvidistancu prema svim totalitarnim režimima i pritom tvrdio da 'može shvatiti one kojima taj pozdrav na ploči smeta, ali da onda i oni trebaju shvatiti da neki drugi pozdravi i simboli mogu smetati nekom drugom'. Konkretnije rečeno, svoje je navodno razumijevanje revolta zbog korištenja ustaškog pozdrava na jednoj spomen-ploči iskoristio kao pregovarački adut za potvrdu teze da je onda jednako tako valjda potrebno uklanjati sve partizanske ili komunističke spomen-ploče sa 'simbolima koji nekome drugom smetaju'.

Zlatko Hasanbegović nije bio tako pomirljiv. Osim živopisnih stavova, u emisiju je donio živopisnu kravatu - potvrđujući još jedanput jednu potpuno nevažnu, ali primjetnu činjenicu: da je najveći... hm... fashionist među desničarima. No iako nije bio pomirljiv niti je pokušavao pregovarati u stilu 'ako mičemo NAŠE simbole, onda treba i VAŠE' i iako je odlučno tvrdio da ploču sa ZDS-om ne treba micati niti ikamo seliti (unatoč tome što i on priznaje da je riječ o ustaškom pozdravu), nekako je bio neobično smiren i čak usporeniji nego inače. Na trenutke se čak činilo kao da će zaspati u pola rasprave. Ne znam je li to bio samo moj subjektivni dojam ili je Hasanbegović sada, nakon što je izvojevao jednu pobjedu kroz svoje institucionalno djelovanje, samouvjereniji i smireniji nego prije, ali u svakom slučaju, to mu je bio đir. Da, to je bio ustaški pozdrav, ovdje je na HOS-ovoj ploči, prestanite histerizirati oko gluposti. 

Tvrtko Jakovina u toj je konstelaciji objašnjavao i objašnjavao, pokušavao sto puta reći da je takav pozdrav, sasvim objektivno gledano, svugdje neprihvatljiv, a posebno na mjestu na kojem se pod tim pozdravom ubilo desetine tisuća ljudi, ali nije dopirao do ove dvojice. Kako bi i mogao, kada je racionalnim argumentima protuslovio njihovom emotivnom 'ali naši hrabri dečki su ginuli pod tim pozdravom'. Ponovio je i nekoliko puta da je svjestan toga da su ginuli za zemlju, ali uzalud.

Najbolja fora u cijeloj priči bila je ta što je u toj postavi gostiju 2:1 - kao četvrtog gosta i kao glas pomirenja i razuma Mislav Togonal pozvao biskupa Matu Uzinića. Dakle imaš dva povjesničara (od kojih je jedan i političar) konzervativne političke orijentacije, jednog povjesničara koji se ne slaže s njima, a onda je kao zlatna sredina među njima predstavljen jedan katolički svećenik. Nije li to baš tako nekako... prikladno za hrvatsku ideološku klimu 2017. godine? 

Biskup Uzinić uglavnom se izjašnjavao po liniji tko nas (bre) zavadi, tvrdeći istodobno i to da nijedan pozdrav nije vrijedan podjela u društvu, ali i da je on protiv bilo kakvih zabrana, tako da nije zapravo bilo jasno što si on misli o ploči u Jasenovcu. Ono što je, međutim, bilo interesantno jest to da se Hasanbegović sa svojom novopronađenom samouvjerenošću čak i suprotstavio toj njegovoj tezi o groznim podjelama, tvrdeći da nije nužno da među građanima vlada konsenzus o takvim temama. Uzinić je nadalje još utvrdio kako su sve te rasprave oko te ploče neplodne i da se trebamo okrenuti sadašnjosti i budućnosti te izvući glavu iz priče o ustašama i partizanima. 

No sve do kraja emisije, meni je i dalje ostala ona misao s početka. Kada na vrijeme ne reagiraš na neki problem, on će se s vremenom zakomplicirati. Pozdrav 'za dom spremni' HOS-u se prešutno tolerirao kada je osnovan. HOS je s tim pozdravom s vremenom postao legitimna postrojba Hrvatske vojske. Unatoč prigovorima zbog tog pozdrava, koje je javno izgovorio čak i predsjednik Tuđman, HOS je s tim pozdravom već odavno bio legitimiran. I eto nam ga sada. Dvadeset i sedam godina smo njurgali sebi u bradu, ali smo taj pozdrav propustili u institucije. Dvadeset i sedam godina puštali smo da nam pričaju gluposti o tome kako to nije ustaški pozdrav, nego citat iz opere Ivana Zajca. Dvadeset sedam godina nismo ih priupitali: 'Ali zašto ste baš morali izabrati isti pozdrav koji su koristile i ustaše?' Dvadeset i sedam godina im nitko nije rekao - na jednako institucionalan način kao što su im se dodjeljivala odlikovanja - 'Hajde se onda službeno i odlučno OGRADI od ustaša i bilo čega povezanog s ustaškim režimom i simbolikom'. Dvadeset i sedam godina smo samo sebi u brk negodovali zbog toga što smo znali da su u svojim paradama vikali i još puno konkretnije ustaške stvari od samog 'za dom spremni'. 

I eto nam ga sada na. U dvadeset sedam godina nataložilo se dosta vremena da nam sada kojekakvi samouvjereni ili relativizirajući povjesničari govore: 'Da, to je ustaški pozdrav, ALI MORATE SAGLEDATI KONTEKST.' Da, da, sagledali smo kontekst. Kad nekome nešto toleriraš dvadeset sedam godina, onda je to jako teško odjedanput proglasiti nepoželjnim. I onda u emisiji na javnoj televiziji dobiješ goste od kojih većina NIJE PROTIV uklanjanja te ploče i pozdrava.

Neriješeni se problemi, dakle, doista s vremenom samo pogoršavaju.