Pod sloganom ‘Briše granice’, potkraj veljače u Beogradu započinje 44. po redu Međunarodni filmski festival FEST, a u natjecateljskom programu Srpski film našlo se i pet hrvatskih dugometražnih filmova: ‘Narodni heroj Ljiljan Vidić’, ‘Zvizdan’, ‘Život je truba’, ‘Ti mene nosiš’ i ‘S one strane’. Ako žiri tako odluči, jedan od njih uskoro bi se mogao okititi nagradom za najbolji srpski film i doslovce obrisati granice
Beogradski FEST ima dugogodišnju tradiciju prikazivanja najboljih filmova svjetske kinematografije, a od 2015, postao je natjecateljski festival s međunarodnom, regionalnom i nacionalnom kategorijom.
I ranije su hrvatski filmovi prikazivani na Festu, ali novost je ta da su filmovi Ivana Gorana Viteza, Dalibora Matanića, Antonija Nuića, Ivone Juka i Zrinka Ogreste ove godine uvršteni u nacionalni natjecateljski program. Tih pet filmova nisu dio, kako bi se očekivalo, regionalnog programa. Kad bismo se šalili, mogli bismo ustvrditi da su susjedi revnije i prije od zaposlenika Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH poslušali naputak ministra Mire Kovača koji je zabranio korištenje riječi regija.
No razlog što su perjanice prošlogodišnje hrvatske produkcije ušle u srpski nacionalni program pravne je i prilično banalne naravi. Riječ je o koprodukcijama. Iako su navedeni filmovi većinski hrvatske produkcije, koproducentski udio u njihovu stvaranju imaju i tvrtke iz Srbije, potom i Slovenije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore. Prema Europskoj konvenciji o kinematografskoj koprodukciji, manjinski koproducenti, u ovom slučaju iz Srbije, imaju pravo uvrstiti film u svoju nacionalnu kinematografiju ako je njihov financijski udio najmanje 10 posto.
Beogradski se festival za takav potez odlučio vjerojatno zato da bi nacionalnu konkurenciju učinili zanimljivijom, kao što to, uostalom, na sličan način čini i Festival igranog filma u Puli prikazujući u Areni i manjinske hrvatske koprodukcije. No iako se o tome svake godine raspravlja, Pula još uvijek manjinske koprodukcije nije uključila u nacionalni natjecateljski program već im dodjeljuje zasebne ‘manjinske’ nagrade.
S druge strane, valja istaknuti da i manjinske hrvatske koprodukcije donose slavu hrvatskoj kinematografiji. Primjera je mnogo - od većinski srpskih filmova ‘Ničije dete’ Vuka Ršumovića koji je 2014. osvojio nagradu FIPRESCI u Veneciji, i ‘Krugova’ Srdana Golubovića koji je odnio posebnu nagradu žirija na Sundanceu 2013. te većinski danskog filma ‘Vrapci’ Runara Runarssona koji je prošle godine proglašen najboljim filmom festivala u San Sebastianu do kratkog filma ‘Kokoška’ Une Gunjak koja je lani osvojila Europsku filmsku nagradu. Isto je bilo i s vrlo uspješnim dokumentarcem ‘Posljednja ambulantna kola Sofije’ koji je u inozemstvu osvojio mnoge prestižne nagrade, a većinski je financiran u Bugarskoj odakle je i autor Ilian Metev.
Hrvatski producenti ističu da su koprodukcije nužne kako bi se filmovi mogli natjecati za novac europskih fondova. Primjerice, uvjet Euroimagesa, najvećeg europskog filmskog fonda jest najmanje jedan koproducent iz druge europske zemlje, a dodatne bodove nosi naravno što veći broj zemalja uključenih u projekt.
Činjenica je da hrvatski producenti sufinancijere filmova traže u zemljama regije jer ih koproducentski ugovori obavezuju na dobrosusjedsku suradnju, bilo da je riječ o angažiranju glumaca ili nekog člana filmske ekipe. A to je lakše postići bez jezičnih barijera.
Stoga, ako se netko pobojao da bi nagrade koje bi uskoro hrvatski autori mogli dobiti na Festu netko mogao prisvojiti, straha nema. Da parafraziramo objavu s Facebooka ‘Narodnog heroja Ljiljana Vidića’, to je jedna vijest s istočnog bojišta.
