Sinoć u Dnevniku gledam kako nas Branka Slavica izvještava o tome da su Donalda Trumpa, po povratku sa summita u Bruxellesu, dočekali problemi zbog istrage FBI-ja nad njegovim zetom Jaredom Kushnerom i pitam se hoće li se ta žena uopće pojaviti na ekranu. Sve ono o čemu, naime, govori u prilogu mogla je mirne duše skinuti s interneta, snimke koje prate njezinu priču mogla je iz međunarodne razmjene pokupiti i ekipa na Prisavlju i nije u svemu tome bilo ama baš nijedne riječi ni slike zbog koje bi morala biti u Americi. Na kraju se priloga ipak pojavila. Stajala je s mikrofonom na nekoj prometnici, strateški se pozicionirajući tako da joj se iza leđa vidi Capitol Hill, i to je bila jedina stvar u tom prilogu koju nisu mogli snimiti trudbenici s Prisavlja.

Nisam provjeravala službene podatke pa tvrdnja koju ću napisati možda nije sasvim precizna, no Branka Slavica jedna je od HRT-ovih dopisnica iz inozemstva s najduljim stažem na istoj lokaciji. U SAD-u je već više od deset godina, i u tih deset godina, s iznimkom putovanja na Haiti odmah nakon katastrofalnog potresa, nije učinila ama baš ništa zbog čega bi čovjek pomislio da je za taj posao sposobnija ili kvalificiranija nego bilo tko drugi. Imala je u tih desetak godina nekoliko momenata u kojima je mogla zasjati - kao što je bio intervju s predsjednikom Bushom ili intervju s bivšim američkim veleposlanikom u Hrvatskoj, Peterom Galbraithom, ali oba puta je najviše došlo do izražaja samo to da vrlo smiješno govori engleski. 

Što se pak svega ostalog tiče, njezina se javljanja uvijek svode samo na to da kompilira vijesti koje već i prije njezina javljanja bez pol frke možemo pročitati na internetu - a koje bi, usput budi rečeno, mogli kompilirati i njezini kolege koji rade na Prisavlju, a ne u SAD-u - i da se tu i tamo uslika pred kakvim zdanjem, e da bi dokazala da je fakat u Americi. Rijetko smo kad od Branke Slavice doživljavali da bi u tom jednom kadru kada se slika pred The Zdanjima uz nju stajao kakav zanimljiv sugovornik koji bi dobro poznatoj priči dodao kakvu novu, svježu, insajdersku informaciju ili barem komentar, a rijetko kad je i sama svojem nizu šprancerskih informacija dodavala išta što bi opravdalo baš njezin tako dugačak boravak baš tamo gdje jest.

Tužno je to. Po mnogim parametrima, naime, Trumpova administracija idealna je za novinare. Svojim, blago rečeno, egzotičnim potezima, izjavama, ponašanjem, a najviše od svega - odnosom prema medijima - još uvijek friški američki predsjednik svakodnevno medijima daje materijala za nove priloge, komentare, analize i izvješća. Metaforički rečeno, da Branka Slavica stane na bilo koju prometniju cestu u Washingtonu, mogla bi na njoj naći pokojeg sugovornika koji bi joj mogao ispričati neke zanimljive stvari o Trumpu ili svojem doživljaju njegove administracije, počevši s Obamacareom, a završivši na 'tajnim vezama' s Rusima. No Branka Slavica, koliko vidim iz njezinih dnevničkih priloga, i dalje dere po starom, štancajući rutinske priloge s informacijama popabirčenim iz američkog tiska.

I nije samo stvar u Trumpu. Sjetimo se, primjerice, tajanstvenog putovanja predsjednice u SAD s početka ove godine. Branka Slavica tada je u cijelu priču 'uletjela' tek pred sam kraj - kada su svi već naveliko urlali o tome kako nam je predsjednica otišla na put i nikome ništa nije rekla, kako se ne zna zašto je išla i tako dalje. E, onda se gđa Slavica s predsjednicom sparkirala pred ogradu Bijele kuće i pustila je da joj u mikrofon baja bajke o tome kako je po Americi radila sve neke jako važne stvari za Hrvatsku. Nije pritom bilo ni bogznakakvih pitanja o tome koje su to točno stvari, zašto, zašto javnost u Hrvatskoj nije bolje informirana o tom putovanju, kada je isplanirano, zašto... uglavnom, činilo se kao da je HRT-ova dopisnica izgubljena u svemiru isto kao i mi ostali, samo što je, eto, uspjela pred kameru dobiti predsjednicu, uglavnom zbog toga što je ova shvatila da mora napraviti kakav-takav medijski damage control.

Sve mi se to nekako rojilo mislima sinoć, dok sam gledala Dnevnik i prilog Branke Slavice o Trumpovu povratku problemima u vlastitom dvorištu i zapravo su mi se, osim smisla postojanja Branke Slavice kao dugogodišnje dopisnice HRT-a iz SAD-a, u glavi stvorila i još neka pitanja. Primjerice, koliko još takvih dopisnika ima HRT? Ima li ikoga tko tako dugo sjedi baš na jednoj jedinoj lokaciji? Zašto? Po čemu su ti ljudi bolji od nekih drugih novinara? Što ih čini kvalificiranijima od ostalih da se toliko dugo dopisuju sa svojom matičnom kućom iz inozemstva? I je li HRT uopće razmišljao o tome da dopisnici u današnje vrijeme više ne mogu biti isti kao što su bili prije deset, dvadeset, dvadeset pet godina? Imaju li uopće ideju kakvi bi trebali biti?

Prema primjeru Branke Slavice, čini mi se da ne znaju.