Mila majko, kakva gnjavaža od intervjua s premijerom sinoć u 'RTL Direktu'! Znam da mu je godinu dana mandata, znam da je to važno i njemu i Šprajcu, koji ga je doveo baš k sebi na razgovor, znam da to nisu prilike da bi se razgovor činio zabavnim ili uzbudljivim, ali negdje na pola sam si zbilja već imala potrebu iščupati vene zubima, tek toliko da si skratim muke. Frustraciji je na koncu blago popustio i Zoran Šprajc, koji je negdje pred kraj intervjua rekao: 'Teško je s vama razgovarati. Jako se politički korektno izražavate, može li vas išta iznervirati?' A Plenky sav ponosan odmah narastao za dva-tri centimetra, odmahuje glavom i smješka se.

I dobro, naravno da nije poanta novinarskog intervjua da ti sugovornik totalno pukne, pljune ti u facu, zapali studio priručnim šibicama i odjaše u noć štićen rotirkama - iako bi u televizijskom smislu to postiglo golemu gledanost odavde do Jupitera, no kod premijera Plenkovića jako je naporno to što rijetko odstupa od svoje visokoparne štreberske šprance štogod ga pitali i kakav god problem pred njega postavili u razgovoru. Jasno je da si ne želi dopustiti da ga se uhvati nespremnog, ali užasno je iritantno što gotovo u svakom intervjuu bježi u te svoje frazetine i visokopolitičke teorije začinjene stručnim te stranim izrazima, kao da ga se ona obična, praktična pitanja koja mu postavljaju novinari - zapravo ne tiču. 

I onda se dobije intervju kakav je emitiran sinoć u 'RTL Direktu'. Šprajc šumom, Plenković drumom. Ili obrnuto, kako kada. Šprajc mu na priče o tome kako u Hrvatskoj trenutačno vlada povoljan ekonomski moment kaže nešto o tome da ljudi svejedno dosta iseljavaju i pita ga što misli zašto je to tako, a premijer nam udari u razvijanje teorija s tri kraka te zabrije u socio-političko-psihološke analize kao da smo na seminaru na Fakultetu političkih znanosti. Nikako da shvati da ga ne slušaju (samo) studenti društveno-humanističkih usmjerenja i politički stručnjaci, nego i ljudi kojima je to život. I da postoje emisije u kojima se vode intervjui koji kopaju po dubinskim, pozadinskim političkim trendovima, strujanjima i teorijama, ali da Šprajcov 'RTL Direkt' nije takva emisija.

Na kraju krajeva, da ni njegova, premijerska funkcija, nije takva funkcija. On nije politički analitičar ni teoretičar. Njegova je funkcija izvršna. Zanima nas što i kako radi, a ne koje silnice i globalni trendovi, kompleksne pozadinske situacije i vrag bi još znao što sve ne - utječu na društveno-politički trenutak te gospodarska gibanja. Želimo čuti nešto konkretno. Nemoj nas, zaboga, stalno dovoditi u situaciju da te želimo uhvatiti za ramena, protresti te i viknuti: 'Što to znači? ŠTO TO KONKRETNO ZNAČI ZA MENE?'

Ovako je ispalo da na svako konkretnije pitanje koje mu je Šprajc postavio, a na koje nije mogao odgovoriti (nerijetko praznjikavom, a ponekad i kontradiktornom) pričom od Poncija do Pilata - on bi odgovorio nečim u stilu: 'Ne komentiram procese koji su u tijeku' ili 'To nije na meni nego na njemu' ili 'To su kuloarske priče, jako zabavno, haha, ali nećemo o tome'. Istinabog, i Šprajcu bi se moglo prigovoriti da se nije baš najbolje snašao s takvim frazerskim izmotavanjima, ali do kraja razgovora divila sam mu se što si još nije izgrizao nokte do lakata pa su mi prigovori malo izblijedili.

I što smo onda na kraju dobili? Razgovor u kojem nas je premijer superopćenitim i frazerskim pričama uvjeravao da je sve više-manje točno onako kako on želi, da je sve što nam se u zadnjih godinu dana događalo bilo uglavnom u okviru nekakvih njegovih strateških planova o da ga, uostalom, podržavaju i statistike jer je popularnost svoje stranke doveo do vrtoglavih 34 posto ili koliko već. Dobili smo razgovor u kojem je na spominjanje svih kikseva svoje Vlade, počevši od uvođenja pa povlačenja većih taksa na uvoz povrća pa sve do apsolutnog cirkusa s Agrokorom premijer odgovarao spinom koji bi se mogao nazvati 'sad-ću-vam-reći-nešto-što-zvuči-komplicirano-pa-će-vam-se-činiti-da-znam-o-čemu govorim'. Dobili smo razgovor u kojem nam je u jednoj sekundi govorio kako Hrvatskoj nedostaje političke stabilnosti da bi bez većih problema podnijela sve promjene koje ju pogađaju, da bi u drugoj sekundi - kada mu Šprajc spomene sve žešću i okrutniju ideološku polariziranost - tvrdio kako je to posve normalan dio demokratskog društva. Dobili smo, ruku na srce, i razgovor u kojem se i Šprajc na kraju dosta loše snašao pa čak i pomalo rezignirao. I u kojem ga baš ništa nije pitao o ministru Mariću.

Simpatična zezancija s košarom namirnica protiv anemije zato je na kraju bila slaba utjeha. Anemiju informacija i anemičnu komunikaciju premijera s njegovim građanima u toj situaciji ne bi izliječila ni direktna transfuzija. Jedini precizan dojam koji se o njemu i njegovu djelovanju nakon tog razgovora stekao bio je onaj da nam premijer boravi na dalekom, dalekom planetu visoke politike i da nema ni najmanje volje čak se ni u jednom običnom razgovoru na televiziji spustiti među one čijim životima uvelike gospodari. A takav dojam ne može izliječiti malo hihotanja nad košarom s povrćem, dvije-tri napomene o praćenju NBA košarke ni nježno spominjanje vlastite dječice. Takav dojam gledatelje samo ostavlja da tupo bulje u ekran i pitaju se: 'Što li sam ovo, dođavola, upravo pogledao?'