Na natjecanjima za pjesmu Eurovizije obično je najuzbudljiviji i najzabavniji dio glasanje. Izmučen slušanjem pjesama iz zemalja koje su se uspjele dovući do finala, a koje su obično redaju po sistemu grozna-grozna-falš-uuuu, dobar kostim-užasna-jel ovaj normalan?-evo jedne zabavne!-grozna-grozna-falš... - gledatelj uz animiranu tablicu i voditelje napokon može malo odahnuti i pratiti kako se nacionalni žiriji međusobno šamaraju ili časte. Bude tu svega, od regionalnih preferencija i ukusa do očiglednog lobiranja, pa onda dođu glasovi publike i sve razbucaju. Zabavno cirkusiranje oko nečega što je u pozadini očito mnogo ozbiljnije i proračunatije, ali nemam pojma o pojedinostima pa ćemo samo ostati na tome da je to obično najzabavnije, najsmješnije i jedna od rijetkih stvari koja na eurovizijskim natjecanjima - unatoč relativno recentnom uvođenju glasanja publike - odolijeva zubu vremena.

No sinoć glasanje nije bilo najzanimljiviji dio showa. I to ne kažem (samo) zato što je bilo frustrirajuće, što je pobjeda švedske Loreen dosadna i predvidljiva (Euphoria 2.0, ali bezveznija), pa čak ni zbog toga što je raskorak u glasanju nacionalnih žirija i glasanju publike u nekim slučajevima (kao u našem) bio apsurdan. Glasanje sinoć nije bio najzanimljiviji dio showa zato što je sâm show bio bolji nego što je to bio već jako, jako dugo. Em su Britanci razvalili s produkcijom, režijom, voditeljima, specijalnim efektima i sto drugih điđa-miđa, em pjesme fakat nisu bile tako loše kao inače.

Cijela fora sa suradnjom Ukrajine i Velike Britanije već je od početka dobro funkcionirala, s vrlo efektnom snimkom prošlogodišnjih pobjednika Kaluš orkestra, koji sa središnjeg kijevskog trga Majdana podzemnom željeznicom kreću za Liverpool. Putem im u sviranju i pjevanju pomažu jake face britanske pop-glazbe, Andrew Lloyd Weber pa čak i Kate Middleton, a na pozornicu i liverpoolskoj areni stižu uz hrpetinu bubnjara, odličnu scenografiju i još podosta produkcijskih upgradeova koji su od njihove, inače prilično bezvezne pjesme, učinile spektakl. Da stvar bude još bolja, nastavilo se mimohodom izvođača i zastava, popraćenim nekim velikim britanskim pop-hitovima, ali i live nastupima najzapaženijih ukrajinskih eurovizijskih izvođača, među kojima je, naravno, najbolji bio Go_A s pjesmom 'Shum'.

Sjajan početak, a i nastavilo se bolje od očekivanog. Već sam bila pripremila štapiće s kikirikijem, svoj ultimativni comfort food za mučenje lošim vokalima, pretjeranim svjetlosnim efektima, razvučenim i dosadnim 'razglednicama' prije nastupa svakog izvođača i kreveljenjem voditelja. A kad ono...ubrzo sam shvatila da štapiće ne krckam onako histerično i nervozno kao inače, nego da sve pratim s istinskim zanimanjem. I to nije bilo zato što su sve pjesme bile dobre jer nisu. Bilo je tu, kao i uvijek, i dosadnih cvileža (Švicarska) i smiješnih macho-emotivaca (Cipar) i likova koje bi puno bolje zamijenio Princ od Vranje (Moldavija), ponešto klasično zaboravljive konfekcije i ljige, ali... bilo je zanimljivije nego inače.

Ne razumijem se toliko u glazbu da bih sa sigurnošću tvrdila kako je ipak bilo više dobrih ili barem zanimljivijih pjesama (iako mi se čini da jest), ali sigurna sam da je bilo više dobrih nastupa. Osim toga, sve je nekako teklo dinamičnije i brže, što je definitivno zasluga organizatora, režije i produkcije. One nesretne razglednice također su bile mnogo dinamičnije jer su bile 'putujuće' između Ukrajine, Velike Britanije i zemlje čiji se predstavnik sprema nastupiti, a voditeljice i voditelj nisu se kreveljili nego su bili zbilja zabavni (s tim da su mi osobno bili bolji u polufinalima). Čak se i dobra atmosfera u dvorani 'osjećala' putem ekrana, što je dokaz da su predpartyji, društvene mreže i promocija izvođača prije samog natjecanja zapravo jako dobra ideja jer je publika u areni već jako dobro znala sve svoje favorite i iz sve snage pjevala, plesala i klicala s njima.

Sve je to, međutim, na kraju rezultiralo prilično hladnim tušem pri glasanju nacionalnih žirija. Preko svake su mjere, naime, isfavorizirali dosta dosadan zicer i pjesmu koja možda nije tako loša, ali nije na Euroviziju donijela ništa originalno, novo, svježe ni uzbudljivo. Finac bi bio puno bolji izbor. Izraelka također. Čak i Norveška. A naš Let 3 vjerojatno je najbolji pokazatelj koliko su članovi nacionalnih žirija nesvjesni onoga što publika traži i želi od Eurosonga. No unatoč svemu tome, priredba je bila odlična. Treba to češće dati Britancima, čak i ako im pjesme ne valjaju i ne pobjeđuju.