‘Irac’ je temeljen na istinitim događajima i knjizi ’Čuo sam da bojiš kuće’ (I Heard You Paint Houses) nekadašnjeg odvjetnika i istražitelja Charles Brandta iz 2004. o životu Franka Sheerana, jednog od rijetkih Iraca koji se probio visoko među talijansku mafiju obavljajući za njih razne ilegalne poslove, uključujući ‘bojanje kuća’, frazu koja je označavala naručeno ubojstvo (jer krv žrtve oboji zidove kuće u kojoj je izvršeno ubojstvo). Franka u Scorsesejevoj sagi koja se proteže 60-ak godina glumi holivudska veličina Robert De Niro kombinacijom sjete i grubosti.

Priča se odvija na tri vremenske razine - jedna je pred kraj Sheeranova života (preminuo je 2003.) u ispovjednoj formi i kroz Franka kao naratora daje nam okvir priče, druga je flashback na putovanje s dugogodišnjim prijateljem i šefom, mafijašem Russellom Bufalinom (Joe Pesci) te njihovim suprugama 70-ih, a treća (flashback unutar flashbacka) početkom Frankove mafijaške karijere 50-ih. Taj široki vremenski raspon ključni je razlog zbog kojeg se Scorsese odlučio primijeniti novu tehnologiju računalnog pomlađivanja i postarivanja lica glumaca - najuočljiviji je postupak na licima De Nira, Joea Pescija i Ala Pacina - trojici glumačkih velikana malo se što može zamjeriti, svaki od njih uspio je ostvariti kompleksnu i zanimljivu ulogu, no postupak pomlađivanja lica dao je čudan efekt koji djeluje kao da su postali žrtve ne osobito uspješne plastične operacije.

Drugi središnji odnos filma (uz odnos Franka i Russella) onaj je između Franka i Jimmyja Hoffe (Al Pacino), sindikalnog čelnika koji je svojim socijalističkim idejama solidarnosti, mirovinskog i zdravstvenog osiguranja za svakoga stekao brojnu sljedbu među radništvom i veliku popularnost. Istovremeno su milijarde radničkog novca bile vrlo privlačne i njemu osobno i mafiji, ali i njegovim protivnicima unutar sindikata. Njegovu liku dodatnu kompleksnost daje njegov živopisan karakter, nagla narav i sklonost precjenjivanju vlastite snage. Kao i svakom celebrityju, i Hoffi je slava zavrtjela glavom, kao da nam poručuje Scorsese, pomislio je da je nedodirljiv i odlučio da više neće igrati po pravilima mafije. Njegove iracionalne ispade Pacino donosi uvjerljivo i zabavno, prikazujući ga dijelom kao dobričinu, dijelom kao prevaranta, a dijelom kao luđaka s napoleonskim kompleksom. Odnos povjerenja i prijateljstva koji se razvije između njega i Franka spada u vrhunce filma. Uostalom, u kratkom razgovoru u popratnom materijalu uz film Scorsese kaže da je za njega to prije svega bila priča o lojalnosti, bratstvu i izdaji, a odnos dvojice muškaraca upravo je to.

Priča o tragičnoj sudbini Jimmyja Hoffe, popularnog vođe sindikata vozača koji je netragom nestao 30. srpnja 1975. i nikada nije pronađen, fascinantna je. Scorsesejevu pogledu na sindikalne aktivnosti ne manjka cinizma, onog konzervativnog, kapitalističkog koji nas tjera da vjerujemo kako se iza svake ‘socijalističke’ ideje krije podvala. Sindikat kod Scorseseja nije ništa drugo nego mafijaški bankomat, leglo korupcije u kojem je svaka borba za moć krojena po mjeri mafijaških moćnika.

Protok vremena dodatno apostrofira pregledom važnijih povijesnih događaja koji se odvijaju u pozadini priče, od kojih su neki, sugerira nam film, poput ubojstva J.F. Kennedyja, itekako tijesno povezani s interesima mafije, a tu su još i invazija u Zaljevu svinja, afera Watergate, kao i NATO-ovo bombardiranje Srbije.

Kao revnom katoliku, Scorseseju su izuzetno važni motivi pokajanja, pa unatoč mnogobrojnim ‘obojanim kućama’ njegovi likovi pred kraj života redovito posjećuju crkvu, ispovijedaju se svećeniku, borave u staračkom domu okruženi skulpturama Isusa i Marije te u razgovoru Frank i Russell priznaju jedan drugome da im je žao zbog ubojstva Hoffe jer ‘bio je dobar čovjek’. To poigravanje dijaboličkim i svetačkim osobinama likova kao da Scorseseja najviše zabavlja i privlači. No šteta što se tako zdušno posvetio oblikovanju samo tri ključna filmska lika - Franka Sheerana, Russella Bufalina i Jimmyja Hoffe - dok je sve ostale samo skicirao. Tako je primjerice lik Angela Bruna, mafijaškog bosa kojeg tumači Harvey Keitel, ostao tek naznačen. Slična sudbina zadesila je mnoge likove, a svojom mnogobrojnošću povremeno čine priču nedovoljno preglednom. Ženskih likova je malo i samo se lik Peggy, Frankove kćeri iz prvog braka, ponešto izdvaja.

Unatoč zamjerkama, ‘Irca’ vrijedi pogledati (na Netflixu za sada nisu dostupni hrvatski titlovi). Scorsese je i dalje u dobroj formi, a ovaj film bliži je raskošnom gangsterskom epu kakvi su bili ‘Dobri momci’ nego njegovom recentnom podbačaju kakva je bila ‘Šutnja’. Međunarodna kritika uglavnom je jednoglasna u hvalospjevima, proglašavajući ‘Irca’ najboljim filmom u Scorsesejevoj karijeri. S tom ocjenom se pak ne bismo baš složili.