'Dopunska nastava' treći je Vitezov dugometražni igrani film, nakon 'Šume summarum' i 'Narodnog heroja Ljiljana Vidića', a riječ je o žanrovskom filmu o talačkoj krizi u osnovnoj školi, prožetom snažnim socijalnim i političkim podtekstom, uz reference na brojne probleme hrvatske svakodnevice. Osim toga, obiluje crnim humorom karakterističnim i za ranije Vitezove filmove. U njemu glume Milivoj Beader, Marko Cindrić, Anita Matić Delić, Željko Königsknecht, Janko Popović Volarić, Zlatko Burić Kićo i mnogi drugi, a nastao je u produkciji Interfilma.

Kako je prošla američka premijera 'Dopunske nastave' na Chicago Film festivalu?

U Chicagu je bilo izvrsno - dvije dupkom pune projekcije, a tijekom prve bio sam u dvorani i jako sam zadovoljan pravim reakcijama publike na točnim mjestima u filmu. Poslije projekcija uslijedili su razgovori s prisutnim gledateljima, kojima je motiv puške u školi bliži nego nama i sve im je jasno. Na kraju krajeva, pripadamo istom zapadnom kulturološkom krugu i dijelimo vrlo slične društvene probleme. A meni je to na osobnoj razini također bilo fenomenalno iskustvo jer sam konačno iskusio čuveni jet lag, koji me u dosadašnjim odlascima u SAD nekim čudom zaobilazio.

Žanr kao okvir za neskrivenu socijalno-političku kritiku, čini mi se, opća je definicija u koju bi se dali ugurati svi vaši dosadašnji filmovi?

Istina. Meni je kao autoru prilično bitna potreba da film koji sam režirao vidi što više ljudi, i to što raznovrsnijih. A da bi što širi sloj publike uopće došao u kina, smatram da im se moram obratiti na način koji su uopće željni čuti. Otuda žanr. E sad, žanr sam po sebi interesantan mi je onoliko koliko se mogu poigrati njim, iskoristiti ga u vlastite svrhe. Tako da ljudi koji žele gledati napeti talački triler to će i dobiti gledajući 'Dopunsku nastavu', ali dobit će i više, ono nešto što bi ih trebalo nastaviti kopkati poslije izlaska iz kina te dok hodaju i/ili voze kroz tu našu stvarnost koju film prikazuje.

Izjavili ste da vam se čini da su od Hrvatske i njenih problema 'mnogi već digli ruke, nadaju se da će se sve nekako riješiti samo od sebe, a ja ne želim biti dio te apatije'. Mislite li da možete doprinijeti filmom?

Zašto ne i filmom? Mene film, roman, strip, serija, pjesma znaju trgnuti, a očekujem da takav efekt imaju i kod ostalih gledatelja. Nisam pristalica ideje filmova kao livada na koje pustiš mozak na pašu. Kao gledatelj želim da me film izazove, da mi pokrene vijuge, da me iznenadi, pruži mi više od očekivanog, pa onda i sam nastojim raditi takve naslove. Naravno, ne može to stati na jednom filmu, ali evo, zato sam se u zadnje dvije godine prihvatio posla predsjednika Hrvatskog društva filmskih djelatnika i s dopredsjednicom Lanom Barić, Upravnim odborom i stručnom službom unosimo vrlo konkretne promjene u hrvatsku audiovizualnu proizvodnju te atmosferu oko nje. Apatija nema šanse!

U vašem je filmu osobito upečatljiv lik gradonačelnika, pri čemu su neizbježne usporedbe s Milanom Bandićem, ali čini mi se da je taj lik dovoljno zanimljiv da bi mogao biti glavni junak nekog budućeg sitcoma. Jeste li se nadahnuli Bandićem?

A dobro, mi smo u Zagrebu, pa čim je lik gradonačelnik, prva asocijacija je Milan Bandić. Ali garantiram da će u bilo kojem hrvatskom gradu lik gradonačelnika asocirati publiku na njihovog lokalnog šerifa. Uostalom, tako je bilo i u Chicagu. A tome je tako jer je politički sustav posložen tako da samo najveći oportunisti i beskrupuloznjaci mogu zasjesti na takve pozicije. Nije problem u preko svake mjere oportunim pojedincima, već u sustavu koji im omogućuje da budu takvi. Htio bih tu napomenuti još nešto - u pokojem osvrtu imao sam prilike pročitati, i to kao pozitivnu osobinu filma, to da su gradonačelnik i ekipa oko njega karikature. Ja ne mislim tako. Mislim da živimo u postkarikaturalnom društvu u kojem niti jedna karikatura ne može u potpunosti dočarati svu moralnu izopačenost kako pojedinaca tako i struktura. Vjerujte mi, realnost je puno gora i karikaturalnija. Film bar završi i tih likova više nema. Ovi iz stvarnosti su neuništivi.

Film je posvećen Ivi Gregureviću, glumcu koji je umro prije kraja snimanja. Koliko je to utjecalo na njegov završni izgled?

To je tema o kojoj dosta nerado govorim - taj šok zbog Ivine smrti nisam baš uspio procesuirati u tom trenutku jer nije bilo vremena. Snimanje se jednostavno moralo nastaviti. Ulogu sam pisao za Ivu. On ju je odmah prihvatio glumiti. Ono što smo do tog trenutka snimili bilo je sjajno. I onda odjednom Ive više nema. Zlatko Burić, koji je, imali smo tu sreću, bio terminski u mogućnosti zamijeniti ga u ulozi domara Drage napravio ju je drugačije nego Ivo, jer je jednostavno drugačiji tip, i glumački i fizički. I napravio je to izvrsno, a gledatelji koji nisu upoznati s cijelom pričom neće ni shvatiti da je tu trebalo biti nešto drugačije. Ali budući da mi oko filma znamo da Ive više nema, odlučili smo nakon odjavne špice staviti i jedan njegov kadar, kao malu posvetu svemu što je napravio i u 'Dopunskoj nastavi' i za cijelu hrvatsku kinematografiju. Bilo bi mi drago da gledatelji filma ne ustanu odmah poslije natpisa 'svršetak', nego da dočekaju kraj odjavne špice i još se jednom sjete Ive.

U manjoj ulozi jednog od 'specijalaca' glumi kritičar Damir Radić, dok vođu specijalaca, Abida, glumi Zlatan Zuhrić Zuhra - kako ste se odlučili na taj vrlo nekonvencionalan spoj?

Što se Damira Radića tiče, to je vrlo osebujan tip na hrvatskoj kritičarskoj sceni, a koji se u zadnje vrijeme okušava i u režiji i to, po meni, vrlo interesantnim djelima. 'Posljednje dane ljeta' mogli su vidjeti i gledatelji u Puli, nažalost, u jednom od u nizu potpuno nerazumnih odluka umjetničkog ravnatelja festivala Zlatka Vidačkovića, izvan konkurencije. Osim toga, znate kako je - uzmete kritičara u film, u ugovor mu stavite da ne smije negativno pisati o filmu i eventualni problem riješen! A što se tiče Zuhre, s kojim sam već s užitkom radio u svom filmu 'Posljednja pričest' - zapravo dosta uloga glume glumci poznatiji po svojem komičarskom talentu, s time da uloge koje glume nisu komične. Htio sam iskoristiti tu njihovu real life pojavnost kako bih dodatno apostrofirao to da ti likovi koje oni glume nisu nekakav zločinački mastermind, nego oni koji sebe i svoju ulogu u društvu doživljavaju previše ozbiljno nego što ona uistinu jest. Inače, jedna od stvari koju ne volim u filmovima prikazivanje je takvih prijezira vrijednih likova kao oličenja zla s kojih kaplje kvarnost i smatram da likovima iz stvarnosti na kojima su ovi temeljeni imponira takav prikaz, a taj im gušt ne želim priuštiti.

Nema u filmu baš previše pozitivnih likova, odnosno čak i općenito pozitivni likovi imaju nešto malo kvarno u sebi, osim djevojčice Ane, a uz političare, na meti su posebno novinari.

Učiteljica Zrinka također je potpuno pozitivan lik. Ostali ili imaju nekakvog putra na glavi ili su manje ili više bedasti. A novinari... Ne bih sad previše, da ne kvarim iznenađenja kroz film, ali ne mislim da sam išta izmišljao i preuveličavao.

Kako ste došli do djece glumaca Fride Jakšić i Franka Pavičića?

Fridu sam primijetio u 'Šumi Striborovoj', koju je sa zaprešićkim školarcima postavila Marina Kostelac, a koja joj u filmu glumi mamu. Uopće, ta produkcija koju je Marina postavila bila je čudo, a Frida je igrala Tintilinića. I nema tu neke velike mudrosti - vidite odmah na sceni tko se osjeća ugodno glumeći, Frida je odgovarala i po godinama i to je bilo to. Hvala mami Korneliji i tati Draženu što su nam je dali. S Frankom je bilo slično, samo u dramskoj radionici 'Četiri sobe' Darije Lorenci, s time da mi je Franka, kao 'jednog malog koji odlično glumi' već najavio Željko Königsknecht, tako da je, kad sam kontaktirao s njegovom mamom Anom s molbom da ga dovede na audiciju, ona rekla da joj je Keno najavio da će ga preporučiti, mada sam do njega na kraju došao sasvim drugim putem. Frida i Franko su briljantni, ali moram reći da je takav kompletan i odrasli dio glumačke ekipe, kojima sam neizmjerno zahvalan jer ono što zamislim znaju tako dobro odigrati. Bez svih njih - uzalud sve ostalo.

Jeste imali neke uzore kad ste radili film?

Na uzore, u smislu nekoga tko radi ovakve filmove, malo mi je teško uprijeti prstom. Više su mi uzori autori koji tjeraju svoj film, ali baš i nemam neke stilske, a ni tematske poveznice s njima. Evo, u zadnje vrijeme jako su me se dojmila čudesa koja je izvodio David Lynch u trećoj sezoni 'Twin Peaksa'. Pa, recimo, serija 'Atlanta' Donalda Glovera. Roman 'This storm' Jamesa Ellroya, kao i cijeli njegov opus od 'Crne Dalije' naovamo. Ali teško da ću u ičemu od nabrojanog naći paralelu s ovim što ja pokušavam raditi. Uostalom, da netko drugi radi takve stvari, onda ne bih morao ja.