Glavna junakinja filma 'Negdje lijepo' je Alma, djevojka na pragu zrelosti porijeklom iz Bosne, a odrasla u Nizozemskoj, koja kreće na put kako bi posjetila oca u bolnici. U Bosni je dočeka rođak Emir i njegov prijatelj Denis, pa zajedno kreću u avanturu kroz Bosnu. Ovaj apsurdistički film ceste bavi se fluidnošću identiteta, kontrapunktirajući Istok i Zapad, patrijarhat i feminizam, konzervativnu sredinu i seksualne slobode…

Kako to da ste se odlučili preseliti iz Amsterdama u Berlin?

Živjela sam 12 godina u Amsterdamu, malo mi je dosadilo. Tražila sam neki novi izazov. Provela sam djetinjstvo stalno seleći, ta mi je stalna promjena mjesta boravišta valjda normalna. Već sam ranije živjela u Berlinu u dva navrata, prvi put nakon što smo otišli iz Bosne, kad sam imala pet godina, a poslije sam tamo išla u filmsku školu kad su mi bile 22. Europa postaje sve manja i lako je putovati, a Amsterdam mi je postao premalen i trebao mi je veći grad. Berlin je za mene izvor inspiracije, on je u središtu Europe, negdje točno između Balkana i sjevera. Grad nudi nadahnuće, slobodu i ima dugu povijest, a meni je posebno zanimljivo gledati kako se to Nijemci nose sa svojom ratnom prošlošću.

Osjećate li se više kao Nizozemka ili Bosanka?

To sam se i sama pitala dok sam snimala ovaj film. U svim tim likovima ima nešto autobiografsko jer sam i scenaristica, pa svojim likovima u usta stavljam one rečenice koje sama razumijem. Ne vidim to kao dva fiksna, odvojena identiteta. Ne trebamo upadati u zamku limitiranja naših identiteta na nacionalne. Za mene bi bilo vrlo limitirajuće svesti se samo na jedan identitet. Ljudi jedne nacije sigurno imaju neku zajedničku priču. No film sam radila, između ostaloga, da pokažem da se trebamo osloboditi te ideje ograničenih mjesta unutar kojih bismo se trebali kretati i u koje nas guraju. Mislim da ljudi često svoj identitet povezuju uz naciju, a meni se čini da i Europljani općenito imaju mnogo toga zajedničkog i ne mislim da to iz koje si zemlje treba ljude određivati.

Budućnost unutar EU sve manje djeluje obećavajuće, ali ne djeluje obećavajuće ni izvan EU.

S ovom situacijom oko Brexita zaista budućnost možda ne izgleda tako dobro kao nekad, ali ne mislim da treba biti pesimističan oko budućnosti EU. Milijuni su u Britaniji prosvjedovali protiv Brexita. To što se događa možda je primjer upravo onoga što ne želimo da se dogodi, a i ekonomska budućnost Britanije je na udaru. Nije to ispao primjer kako treba dalje, nego kako ne treba. Osobno nisam pesimistična po pitanju budućnosti EU. Gledajući iz bosanske perspektive, čini mi se da se napetost osjeća zbog razlike u privilegijama između zemalja koje jesu u EU i onih koje nisu, i mislim da je to nešto o čemu bi se trebalo više govoriti.

O tome ste zapravo i snimili film?

Da, željela sam napraviti malo zaigran, buntovan i provokativan film o temama identiteta i migracije s kojima se borimo. Željela sam suprotstaviti te dvije različite zemlje. Nizozemska je primjer tipične zapadnoeuropske, ekonomski razvijene i stabilne zemlje s ksenofobnim tendencijama. Bosna je, pak, prototip nestabilne zemlje s Balkana u kojoj također jačaju nacionalizmi. Željela sam pokazati kako odnosi moći utječu na obične ljude, koji nemaju moć, jer moji likovi nemaju moć utjecati na to koji pasoš imaju, ili određenu privilegiju.

Drugim riječima, koz lik Alme ne prikazujete samo njenu seksualnu, nego i političku moć?

Da, jer kad gledate tenzije na relaciji Istok - Zapad, ne možemo ne razmatrati i tenzije na relaciji muškarci - žene, i kako se s njima nosimo. Kako feministički pokreti funkcioniraju u Nizozemskoj, a kako na Balkanu? Način na koji se ona nosi sa svojom seksualnošću vrlo je zapadnjački. Ne mislim pritom da je jedno bolje od drugog, samo je drugačije. Ona dolazi iz neoliberalnog, ispraznog svijeta pa istinsku povezanost osjeti s prirodom, šumom, morem. To istraživanje seksualnosti je bila tema o kojoj sam i sama razmišljala dok sam radila na filmu. Tako je i putovanje na koje se ona uputi neka vrsta puta istraživanja seksualnosti tog lika, put prema ženskom osnaženju.

Muški mi se likovi čine dosta mačistički.

Netko je napisao da je to film o paklu patrijarhata. Ima nečega u tome. Oslikavam svijet patrijarhata od kojega se lik Alme pokušava odmaknuti. Ona nije slab lik, preživi sve nedaće, ali ipak je okružena moćnim svijetom muškaraca.

Ako je smrt Alminog oca alegorija smrti patrijarhata, vjerujete li da se uistinu nešto promijenilo po tom pitanju?

Ne mislim ni ja da je patrijarhat mrtav, ali želim biti dio pokreta koji će ga dokrajčiti. Patrijarhat je sistem i ne radi se tu samo o muškarcima, jer i žene su te koje ga održavaju. Žene se također trebaju probuditi. U filmu su likovi upravo takvi - uspavani. Mene su zanimali antijunaci, likovi koji tek trebaju neke stvari spoznati, koji ne razumiju što im se događa. Kao da su se zatekli na svijetu bez da ga razumiju, a ja želim pokazati kako je svijet apsurdan. Slažem se da patrijarhat još nije mrtav, ali vjerujem da uspon Trumpa, Bolsonara i ostalih mačo muškaraca možemo gledati dvojako - ili kao dolazak mračnog doba ili kao posljednji vapaj tog mračnog doba i nakon njih je to gotovo. Ja vjerujem u ovaj drugi scenarij.

Nudite zanimljivu sliku Bosne kroz film. Prepuna je stereotipa, ali uz odmak?

Htjela sam se poigravati stereotipima o Bosni. Priča nije realistična, više je alegorijska. Alma je u njoj tipična zapadnjakinja, a muški likovi su predstavnici Istoka.

Malo me podsjetilo na filmove Akija Kaurismäkija.

On mi je bio inspiracija, i sam se često poigrava sa stereotipima. Često se smatra da cilj filma treba biti da ne bude stereotipan, ali ja sam htjela upravo suprotno - izvući stereotipe na površinu i onda još dublje u njih zaroniti i istražiti što je u pozadini. Osim toga, neki od stereotipa su posve točni.

Gdje ste našli mlade glumce Saru Lunu Zorić, Lazara Dragojevića i Ernada Prnjavorca?

Na Facebooku. Saru Lunu sam našla preko Facebooka, preko oglasa. Ona je iz Amsterdama gdje je i rođena. Ovo joj je prvi film. Sjajno mi je bilo raditi s njom jer me uz nju ponovno obuzelo neko mladenačko buntovništvo koje sam izgubila s godinama. Ostale smo jako dobre prijateljice i ona sad radi na svojoj glumačkoj karijeri. Lazar je studirao na akademiji u Sarajevu, a Ernad je bio jedan od statista, i radio je na servisu i ugradnji liftova. Za njega sam imala osjećaj da je pravi umjetnik, ali nije imao prilike razvijati se u svom okruženju.

Novi projekt pripremate u Indoneziji?

Sad sam mjesec dana provela istražujući i pišući u Indoneziji. Dok sam snimala film u Bosni, sa svojom nizozemskom ekipom, osjetila sam velike razlike u mentalitetu. Imala sam čudno iskustvo na setu i pitala sam se odakle dolazi taj mentalitet Nizozemaca, otkud im toliko sampouzdanje, takva zahtjevnost prema svijetu i proaktivnost. Pa sam odlučila malo dublje zaroniti u to. Dovelo me do kolonijalne povijesti Nizozemske, na koju se uvijek referiraju kao na 'zlatno doba' zaboravljajući da ono počiva na eksploataciji druge strane svijeta. Mislim da trebamo biti svjesni da migracije koje se danas događaju ne padaju s neba, te migracije imaju povijest u kojoj smo i sami sudjelovali. Ne možemo danas samo reći: 'Oh, dolaze migranti, sagradimo zidove', jer ako smo mi prije negdje išli u pohod i nosili sa sobom nasilje, onda će nam se to nasilje i vratiti.

Snimit ću kostimirani film, čija je radnja smještena u Indoneziju, ali se bavi nizozemskim kolonizatorima. Radnja se odvija na fiktivnom otoku, a priča će biti nadrealna s mnogo elemenata fantastike. Zanima me prije svega odnos žena i nasilja, žena kao sudionika sustava, kao pasivnih sudionika opresije. Vjerujem da žene dolaze na pozicije moći, da su se izborile za ravnopravnost i ne vjerjem da se taj proces ikad može vratiti unatrag. Ovo je uzbudljivo vrijeme i vjerujem da žene mogu pričati o svojim ulogama, ali i greškama. Što nam se dogodilo da smo bile potlačene toliko dugo, nama koje smo toliko jake? Koji su to naši obrasci ponašanja? Mislim da će nam kritički pogled na stvari dati dodatnu snagu.