Najavljujući film 'Alice i gradonačelnik' Boris T. Matić je, ne bez ironije, kazao da je ‘svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima slučajna i nenamjerna’, ciljajući, naravno, na gradonačelnika Milana Bandića s kojim je sukob eskalirao na temu kina Europa prije pet mjeseci. Ove se godine gradonačelnik, očekivano, nije pojavio na otovorenju, iako je nekih prethodnih godina znao i sam održati govor i otvoriti ZFF, ponekad i uz glasno negodovanje publike.

Međutim, filmski gradonačelnik Lyona iz 'Alice i gradonačelnik', Paul Théraneau (glumi ga Fabrice Luchini), unatoč nekim analogijama, pravi je antipod zagrebačkom gradonačelniku. Njegovi problemi počinju kad shvati da, kako sam priznaje, ‘ne zna više misliti’. Ponestalo mu je, kako kaže, ideja, sve radi po inerciji i zato zaposli mladu doktoricu književnosti s međunarodnom karijerom da ga ponovo potakne na razmišljanje. Ta polazna premisa o ostarjelom, iscrpljenom političaru koji na određeni način i sam shvaća da je njegovo vrijeme prošlo, ali nije još uvijek spreman odstupiti, jer ‘politika je jedino što znam raditi’, vrlo brzo se pretvara u portret iskrenog, simpatičnog i u suštini poštenog čovjeka, čija je karijera naprosto došla svom kraju.

Iz hrvatske perspektive gledano, to je jedna poprilično idealizirana slika političara i političkog života kao onoga što bi i trebao biti - služenje općem dobru i javnosti. Fiktivni gradonačelnik Lyona dobro razumije svoju javnu funkciju i želi je obavljati na najbolji mogući način. No, da ne bude dileme, daleko je to od savršenog, i tu ima puno površnosti, dodvoravanja krupnom kapitalu, donošenja neinformiranih oduka, političkih kompromisa…

Unatoč šarmantnim glumačkim izvedbama, prvenstveno dvoje glavnih likova Fabrice Luchinija kao gradonačelnika i Anaïs Demoustier kao Alice, teško se oteti dojmu da je Parizer snimio jedan poprilično tipičan ‘brbljavi' francuski film o politici kakvih smo se već nagledali. Podsjeća, primjerice, na film ‘Francuski ministar’ (‘Quai d’Orsay’) veterana Bertranda Taverniera prikazan prije nekoliko godina na jednoj od skrivenih projekcija uoči Motovun film festivala. Naime, Parisera prvenstveno zanima rasprava o temama iz političke teorije, prije svega o dosezima i mogućnostima demokracije, njenoj krizi te (skorom?) kraju, dok je sve ostalo u drugom planu.

Film je sniman na 35 milimetraskoj filmskoj vrpci, no to ne doprinosi značajno njegovom vizualnom dojmu, jer riječ je o korektom, no pomalo konzervativno, staromodno režiranom djelu koji ne nudi stilska uzbuđenja.