Na programu će, najavljuje nam Boris T. Matić, biti stotinjak filmova, među kojima nova djela velikih suvremenih redateljskih imena poput Roya Anderssona, Pabla Larraina, Taike Waititija, Marca Bellocchia pa do zvijezda u usponu poput Roberta Eggersa čiji ćemo film 'Svjetionik' gledati u natjecateljskoj konkurenciji, baš kao i hvaljeni film 'Mliječni zubi' Shannon Murphy, premijerno prikazan u Veneciji, ili filmove uzbudljivih novih autorica iz susjedstva, nizozemsko-bosanske redateljice Ene Sendijarević i rumunjsko-srpske Ivane Mladenović.

Program se doima raznovrsno i bogato, no festival se nakon niza godina iselio iz kina Europa, prostora koji ga je obilježio, kao što je i ZFF obilježio kino. Ove godine svi festivalski vizuali zato su posveta neprežaljenom kinu Europa, njegovim neonskim svjetlima koja više ne svijetle.

Imate li kakve novosti vezane uz kino Europa?

Nemam nikakvih novih informacija. I sam sam pročitao napise u medijima. Kad smo mi morali izaći iz kina, unatoč donesenoj privremenoj mjeri u našu korist, koja je bila ipak samo privremena, znamo da je iz Gradskog zavoda za zaštitu spomenika stigao dopis Gradskom uredu za imovinsko-pravne odnose da je grad dužan zbog stanja kina Europa pripremiti dokumentaciju za obnovu kina. Imali su rok od 120 dana koji je baš istekao ovih dana. Prema informacijama koje sam pročitao u medijima, izgleda da ta dokumentacija nije gotova. S bočne strane kina, u prolazu sestara Baković postavljena je skela odmah po našem odlasku, no to nije skela za obnovu nego skela za ispitivanje stanja krovišta. Ja se nadam da je u proteklih pet mjeseci ispitano krovište, ali hoće li, i kad će, krenuti renovacija nemamo pojma. Mi se iskreno nadamo, ne samo zbog nas, nego i zbog svih drugih filmskih događanja, ali i zbog hrvatskog filma i svega što je kino Europa značilo, da će u narednih par godina ipak ponovo otvoriti svoja vrata. I to bez obzira tko upravljao njime, jesmo li to mi ili netko drugi. Nama je, kao festivalu, bitno da se vratimo u naš dom.

Razmišljate li u međuvremenu ipak o nekoj drugoj dvorani? Imate li možda ambiciju pokušati revitalizirati neko drugo mjesto u gradu?

Bojim se da takvog mjesta nema. Mjesto s takvim kapacitetom, koje bi ugostilo nezavisne filmove, domaću produkciju, festivale, ali i brojne programe kakve smo imali npr. za umirovljenike, u centru grada nismo našli. Kino Tuškanac radi sjajan program, ali on je okrenut kinotečnom programu i popucat će po šavovima ako preuzme sve ono što smo mi radili. Sad smo samo u pregovorima o strateškom partnerstvu, kako bismo 'udomili' naš festival, ali i još pokoji festival, ako uspijemo, u jednom divnom prostoru u centru grada. Nećemo moći imati stalno kino na tom mjestu, ali smo stalno u potrazi za mjestom na kojem bismo napravili makar malo kino kao što je bila naša mala dvorana Mueller.

Festival se ove godina odvija na čak osam lokacija s obje strane Save? Je li raspršenost festivala širom grada prednost ili mana?

Mi smo stalno bili raspršeni po gradu, čim smo se doselili iz SC-a u kino Europa. Sve je bilo više-manje blizu, ali krenuli smo i preko Save, u MSU, Kulturni centar Travno... Mnogi festivali raspršeni su po gradovima u kojima se održavaju, ne mislim ni da je to mana, ni prednost. To je samo surova realnost čiji je uzrok činjenica što je kino Europa zatvoreno.

Možete li izdvojiti par filmskih naslova koje ove godine ne treba propustiti na festivalu?

Ove godine treba najviše biti fokusiran natjecateljski program. Zbog nedostatka kina Europa većinu filmova s ovogodišnjeg festivala moći će se vidjeti samo na festivalu, ali više ne i u kinima. Mi smo prije, s obzirom da smo imali kino, mogli otkupljivati neke filmove za distribuciju. Nećemo u potpunosti prestati s distribucijom, ali i mi, kao i ostali distributeri nezavisnog filma, gašenjem kina Europa došli smo u nezavidan položaj. Tako da mislim da se gledatelji ove godine, više nego inače, trebaju fokusirati na filmove iz natjecateljskog programa. Filmovi iz programa Pet najvećih i Ponovo s nama, u kojima prikazujemo nova djela renomiranih autora, većinom imaju distributere i moći će se pogledati u kinima, ali što se natjecateljskog programa tiče, ZFF je jedina prilika za pogledati te filmove.

U kojem smjeru ćete nastaviti razvijati festival?

Jedna od temljnih stvari na kojima kao festival kontinuirano radimo je odgoj publike i ne mislimo od toga nikad odustati. Klinci koji su nekada dolazili na program Bibijada kao osnovnoškolci, danas su naša publika. Klinci koji su gledali program Plus i bili tamo u žiriju, danas su naši volonteri. Taj razvoj publike nastavljamo raditi i dalje jer bez obzira na nove tehnologije, streaming i ekrane, čovjek je ipak društveno biće, voli se dužiti s drugim ljudima, a mi pokušavamo dovesti autore i pokazati kako se filmovi rade i želimo jačati edukativne aspekte festivala. Osim toga, planiramo jačati svoj industry segment, a i ponovo imati svoj dom u centru grada.

Film Antonija Nuića 'Mali', čiji ste producent, hrvatski je kandidat za nagradu Oscar. Uskoro biste trebali započeti promotivnu kampanju u SAD-u. Što spremate?

Ta kandidatura je jako lijepo odjeknula u hrvatskim medijima, ali to je proces i ne znači ni da ćemo ući u uži izbor za Oscare. Ono što me raduje je što hrvatskog kandidata za Oscare bira 15 predstavnika Hravstkog društva filmskih djelatnika, i to iz svih kategorija, pod uvjetom da nisu radili na filmovima koji su među kandidatima, a bira se tajnim glasanjem. Meni je fascinantno to što smo dobili priznanje struke, samim time što su nas predložili kao hrvatskog kandidata. Mi sad pripremamo oglase za Hollywood Reporter, Variety... Odmah nakon festivala putujemo u Los Angeles, imamo agenta u Americi i mi se sad trebamo potruditi da na naše projekcije tijekom sedam dana našeg boravka u LA dođu ljudi koji su glasači Američke filmske akademije, koji će imati mogućnost odlučivati o filmovima. Našoj ekipi, producentici Lani Matić, redatelju Antoniju Nuiću i meni ovo je drugi put da radimo ovakav projekt jer smo već prije deset godina bili s 'Kenjcem' u istoj situaciji pa smo već jednom prošli cijeli taj proces i radujemo se što se ponovo vraćamo.

'Bosonogi car' zatvorit će ZFF, a riječ je o političkoj satiri čiji ste hrvatski koproducent. Film je premijerno prikazan na prestižnom Toronto Film Festivalu. Kako je došlo do suradnje s Jessicom Woodworth i Peterom Brosensom? Većinom ste snimali na Brijunima. Jesu li Woodworth i Brosnes ranije znali za njih ili ste ih vi upoznali s tim dijelom hrvatske obale?

Dugogodišnji smo prijatelji s redateljskim parom Woodworth-Brosens. Njihov film 'Khadak', s kojim su osvojili Lava budućnosti, vidjeli smo još u Veneciji i ZFF je bio prvi festival, odmah nakon Venecije, na koji su ga došli predstaviti. Nastavili smo pratiti njihove uspjehe i prikazivati njihove filmove. Već smo prije pet-šest godina razgovarali o mogućnosti suradnje dok su radili na filmu 'Kralj Belgijanaca', ali radnja tog filma na kraju ni ne dođe do Hrvatske, nego počinje u Turskoj, ide kroz Bugarsku i Srbiju. Film je bio veliki hit, otkupljen je u četrdesetak zemlja, dobio je niz nagrada, bio je nominiran za europsku komediju godine.... Prije tri-četiri godine Jessica i Peter su došli kao naši prijatelji u Istru na odmor. Tada su prvi put vidjeli Brijune i oduševili su se. Tako im je i došla ideja da tamo naprave svoj novi film, kao svojevrsni nastavak 'Kralja Belgijanaca'. Film je belgijsko-nizozemsko-bugarsko-hrvatska koprodukcija. Skoro cijela radnja odvija se na Brijunima koji glume autentičnu lokaciju, čak se spominje da je to bila Titova rezidencija, ali je kontekst malo izmijenjen jer u filmu otok predstavlja sanatorij koji je otkupio dr. Otto Kroll kojega glumi Udo Kier. Film je politička satira koja se naslanja na akutalna zbivanja u politici, populaziam i skretanje udesno, ali ima optimističan kraj.