Petar Milat dugogodišnji je voditelj zagrebačkog Multimedijalnog instituta (Mama) te direktor i selektor Human Rights Film Festivala, koji će se od 1. do 8. prosinca održavati u Zagrebu i Rijeci. Festival angažiranih filmova aktivistički je u svojim popratnim programima, no filmski je program svake godine sastavljen od niza festivalskih dragulja. Tako nas i ove godine čekaju probrani naslovi s Cannesa, Rotterdama, Berlina i Venecije, od novih redateljskih nada do velikih majstora poput Pedra Coste, Sergeja Loznice i Patricia Guzmana
Koliko je nedostatak kina Europa utjecao na ovogodišnji program?
Zatvaranje kina Europa, bez sumnje za kulturu najdinamičnije lokacije na ovim prostorima, pogubna je posljedica voluntarizma gradskih vlasti. Ako tome pribrojimo i prošlogodišnju de facto okupaciju Studentskog centra u Zagrebu, te slične primjere iz drugih grana umjetnosti i njihovih prostora, situacija je očajna i bez obzira na neke izvanredne inicijative i rezultate izvan Zagreba, kao na primjer Kino Mediteran, zamašnjak kino kulture u Hrvatskoj ipak čine zagrebačke institucije, pa njihov nestanak prijeti i svima ostalima u ovoj državi. Već čisto logikom brojki. Za naš festival je sve to konkretno značilo da smo odustali od plana da napravimo jedan sveobuhvatan filmski i diskusijski program vezan uz najnoviju generaciju tzv. postjugoslavenskog filma.
U filmskom se dijelu programa tema ljudskih prava doživljava vrlo fleksibilno, a ključna je estetska vrijednost filmova i tu ne činite puno ustupaka. Po kojem kriteriju birate filmove?
Specifičnost Human Rights Film Festivala je to da ga vode dvije organizacije iz kulture, zagrebačka MaMa i Močvara, koje su podosta uključene i u aktivističke vode. To je za nas u nekoj krajnjoj konzekvenciji uvijek značilo da sam filmski festival, ma koliko god se on temeljio na ideji i poticanju kulture ljudskih prava, može biti i puno zaigraniji nego što bi se to očekivalo, upravo zato što je većina nas svakodnevno uključena u brojne važne društvene pokrete i inicijative, pa to ne moramo nužno ponavljati kad organiziramo i festival. Drugim riječima, promjena svijeta će se prije desiti u nekim drugim područjima i nekim drugim metodama, a mi smo si svjesno zadali zadatak da festivalskim, mahom umjetničkim programima propitujemo, potičemo i razvijamo maštu koja je potrebna da bi se svijet oko nas uopće i mogao zamisliti drukčijim. Dugački spori filmovi Lava Diaza ili Pedra Coste, da navedem samo neke redatelje koje smo redovito prikazivali na HRFF-u, vas zasigurno na prvu neće mobilizirati na barikade, ali će vas estetski šok gledanja takvih filmova potaknuti da na stvari oko sebe gledate novim očima. To bi ujedno bio i naš selekcijski credo, to jest, promocija strasti za kino na drugi, odloženi pogled.
vezane vijesti
Festival je filmofilski raj, ali mu nedostaje 'pravih' festivalskih elemenata (nagrade, gosti...). Zašto se se odlučili na taj revijalni koncept i planirate li ga mijenjati?
Kad smo 2002. godine započeli s filmskim festivalom koji se tiče ljudskih prava činilo nam se u takvom kontekstu neumjesnim da festival bude natjecateljski. Slično mislimo i danas. Također, jednako razmišljamo o crvenim tepisima i festivalskom šušuru. Naš moto je — malo, ali dobro. Važno nam je da autorima čije radove prikazujemo ponudimo adekvatan intelektualni okvir u kojima će njihovi filmovi, često prvi put u Hrvatskoj ili regiji, biti predstavljeni; važno nam je mnogi partneri znaju da je HRFF kao festival podesna platforma za artikuliranje važnih i nerijetko po većinu neugodnih stavova; i — last, but not least — važno nam je da ne baš tako malobrojna publika može računati da će krajem godine kod nas pogledati neke dojmljive stvari.
Možete li izdvojiti par naslova koji se ne bi smjeli propustiti ove godine?
Izdvajam četiri naslova, sva s jakim ženskim likovima. Film s kojim otvaramo, 'Medena zemlja' Tamare Kotevske i Ljubomira Stefanova. Makedonski dokumentarac koji je obilježio 2019. godinu — potresan i baš onako naš, balkanski — i koji je mnogima koji su ga pogledali postao neka vrsta melema na ranu ekološke krize. Zatim, dva nova filma naših festivalskih favorita, 'Vitalina Varela' Pedra Coste i 'Portret djevojke koja izgara' Céline Sciamma. I na kraju, 'Ghost Tropic', jedan smireni i zaokruženi prvijenac belgijskog redatelja Basa Devosa.
Ove godine samo jedan hrvatski autor ima film na festivalu i to kratki - Mate Ugrin. Kakva vam se čini recentna domaća produkcija?
Morali smo odustati od jednog velikog segmenta, pa je stoga ove godine manje hrvatskih autora na HRFF-u. Općenito, ovo je nakon džumbusa oko HAVC-a ili zatvaranja kina Europe bila godina u kojoj se domaća kinematografija sklonila u zaklon, i tek trebamo vidjeti dubinske posljedice političkog intervencionizma na polju filma. Doduše, za nas su domaći autori i oni koji dolaze iz Beograda, Sarajeva, Ljubljane ili Skopja, a tu situacija nije bila loša. Sretni smo stoga da ćemo prikazati filmove Ivana Markovića, koji je ove godine kao redatelj iskočio sa svoja dva filma na međunarodnom planu, ali također i kao jedan iznimno darovit kamerman kojeg angažiraju značajni svjetski filmaši.
Važan dio vašeg djelovanja je i izdavačka djelatnost - nadavno je objavljena monografija o Tomislavu Gotovcu i knjiga Larsa Henrika Gassa. Što novo pripremate?
Čim završi Human Rights, zajedno s kolegama iz Instituta Tomislav Gotovac i Hrvatskog filmskog saveza sudjelujemo u programu u bečkom Filmskom muzeju posvećenom Gotovcu, a vezano uz knjigu Slobodana Šijana o Tomu koju smo 2018. objavili na engleskome jeziku. Od važnijih filmskih izdanja za 2020. pripremamo par stvari oko Pasolinija, te knjigu Želimira Žilnika i Borisa Budena na engleskom.
Što možemo naučiti od Ognjena Glavonića čiji će se masterclass održati u sklopu festivala?
Ognjen Glavonić je, po mojem mišljenju, središnja figura nove generacije filmskih radnika u tzv. regiji. Bilo da se radi o uspjehu, upornosti ili naprosto o kolegijalnosti. Pored konkretnog sadržaja o kojem će u Dokukinu KIC on govoriti na svojoj radionici, od Ognjena se ponajprije može naučiti koliko je za umjetničku kreaciju važan intelektualni integritet, ili ono što se nekad nazivalo čestitost.
