Ne znam je li to stvarno bilo toliko dugo ili se ja družim s previše ljudi koji pričaju o domaćim filmovima u razvoju, ali čini mi se da se o 'Posljednjem Srbinu u Hrvatskoj' priča već sto godina. Okej, nije sto, ali sigurno dvije. Okej, možda nije ni dvije, ali možda je godinu dana. Ustvari, nebitno. Poanta je u tome da se o tom filmu priča već neko vrijeme, ali da zapravo o njemu nisam znala baš previše. Znala sam da je komedija, znala sam da su u igri zombiji i, dakako, Srbi u Hrvatskoj. Drugo baš ništa nisam znala.

Nakon odgledanog filma, čini mi se da i dalje baš nisam mnogo upućenija.

Okej, šalim se. Nije baš tako. U filmu je riječ o epidemiji koju u Hrvatsku nekim svojim svemirskim kanalima šalje neki svemirski konzorcij ili odbor ili štatijaznam, a zbog koje se Hrvati preobražavaju u ljudožderska bića sasvim nalik zombijima. To nam se, međutim, otkriva odmah, na samom početku filma - Predragu Ličini se mogu prigovoriti neke stvari, ali ne i da gubi vrijeme. Kao autor koji je dosad uglavnom radio za televiziju, očito je vrlo svjestan minutaže, pa i drugih produkcijskih ograničenja, ali o potonjem malo poslije - ovdje samo želim pohvaliti to da nas doista ni u jednom trenutku nije zagnjavio nikakvim usporavanjima, lamentacijama niti bilo kakvim bespotrebnim scenama. A kad je bilo nekih usporenih - te su bile totalno efektne, pri čemu mislim na srpsko-muslimanski pokolj uz pjesmu 'Bacila je sve niz rijeku', koja je toliko referentna na scenu s Nikolom Kojom iz 'Lepa sela lepo gore' da me nitko živ ne može uvjerit da je to slučajno.

No dobro, vratimo se tome kakav je film. Pa ono... smiješan. Rekla bih čak da autori i nisu ciljali na mnogo više od toga, što uopće nije malo jer teško je biti smiješan u ovom okrutnom svijetu, još teže u toj okrutnoj umjetnosti i/ili zabavljačkoj industriji. Ličina je sa svojim filmom postigao nešto što rijetko koji film u zadnje vrijeme, bio on domaći ili strani, kod mene uspijeva - nasmijao me na glas preko nekoliko puta, ali za dobrobit čitatelja koji bi možda ovaj osvrt mogi smatrati referentnim, moram napomenuti da sam osobno velika obožavateljica debilnih fora i da duboko vjerujem da su debilne fore jedna od najzanemarenijih umjetničkih formi u svemiru. Pa sad, vama na dušu.

Ono što mi je u 'Posljednjem Srbinu u Hrvatskoj' možda malo too much - a kad kažem 'malo too much' zapravo mislim 'pretjerano preko svih granica ljudskih mogućnosti shvaćanja' - to su alegorije i simbolike. Prema mojem osjećaju za filing, Ličina ih je u priču ovog filma ubacio jedno sto pedeset. Em su tu Srbi u Hrvatskoj, koji su jedini imuni na virus koji ih pretvara u zombije, em su tu homoseksualci i odnos prema njima, em je tu i nešto sa Slovencima, svjetskim centrima moći, izvorima čiste vode u Hrvatskoj zbog koje nas zle sile žele eksploatirati, Muslimani isto tu imaju neku ulogu, i Albanci i rakija i Švedska i iseljavanje iz domovine i domoljublje kao takvo i droga... Ako nastavim, eksplodirat će mi glava, majke mi.

Uglavnom, od Ličininih sto pedeset simbolika i alegorija, ja sam skužila brat-bratu sedam i pol. Ili dvije. Nisam baš skroz sigurna. Pametniji i profinjeniji gledatelji od mene možda će ih skužiti do maksimalno pedeset, a svih sto pedeset kuži samo Ličina. Tak da ono. Malo se s nekim stvarima pucalo u prazno, odnosno, podleglo se onoj uobičajenoj fori kad konačno dobiješ sredstva za snimanje filma pa onda u njega moraš ubacit apsolutno sve što ti je ikad palo na pamet da bi baš bilo superiška ubacit u film. Al dobro. Nije to zapravo tako strašno, ali je šteta jer si je čovjek možda potrošio neke fore koje je mogao ubacit u neki drugi film.

E, sad, ajmo malo o onim produkcijskim ograničenjima koja sam spomenula tamo negdje gore pa sam rekla da ću poslije o tome. Ekipa se fakat trudila da se ne vide, izvodili su svakojake vratolomije da se u filmu ne vidi da je jeftin, a onda su zglajzali na jednoj vrlo temeljnoj stvari. Zombiji su im za klinac. Baš ono, ne valjaju. Jest, to nakon nekog vremena prestane bit bitno jer se više baviš ovima što su preživjeli i preživljavaju, ali ono, brate, pa nemreš tak. Ak već nisu mogli bit neka šminka-pinka, mogli su barem bit smiješni. A nisu.

Srećom, za smješnoću su se dosta dobro pobrinuli i scenarij i glumci. Fakat im je išlo. Već sam prije napisala da me film u više navrata nasmijao naglas - a već sam se gore i deklarirala kao štovateljica debilnih fora - no sad moram iskreno reć da ima i onih profinjenijih, intelektualnih fora, koje će cijeniti i zahtjevnija publika. Vidi se da je to pametno napisano. Samo što mene takve fore ne nasmijavaju naglas. Uz njih se uvijek osjećam kao da bih trebala navuć svileni ogrtač, zapalit lulu, stavit monokl i reć why, yes, sir, this is so witty Al tko voli - ima i toga.

Glumci su se, razvidno je, odlično zabavljali, pogotovo Krešimir Mikić, Tihana Lazović, pa bogami i Hristina Popović kao superjunakinja/narkomanka Hrvojka Horvat, a kad smo već kod Hrvojke Horvat, njezina priča, filmovi i općenito cijela ikonografija 'filma u filmu' povezana s njom jedan su od najjačih momenata 'Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj".

Pa da rezimiramo. Hoće li ovaj film završiti u enciklopedijama i zlatnim knjigama hrvatske kinematografije? Nemam pojma. Mene svašta u životu zna iznenaditi pa se ne bih bavila prognozama, ali da se moram kladit, rekla bih da ipak baš i neće. No hoćete li se dobro zabavit dok ga gledate? Hoćete. Što onda čekate?