Film o protestantskom svećeniku kojeg razdiru krivnja, bolest, alkohol i užasan svijet u kojem živi na trenutke podsjeća na 'Taksista', ali još više na Bergmanovo 'Zimsko svjetlo'. Uz sjajnu izvedbu Ethana Hawkea i okrutnu, predivnu fotografiju Alexandera Dynana, ovo je jedan od najboljih filmova koji su ove godine nominirani za Oscara.
Prije mnogo, mnogo godina, kada sam tek počinjala pisati za medije, za pisanje mi je dopala jedna tema o optimizmu. Proučavajući druge članke o optimizmu, informirajući se o tome što o njemu kažu psiholozi i drugi stručnjaci, naučila sam da je optimizam zapravo dio ljudskog nagona za preživljavanjem. Moramo ga imati - inače bismo vrlo teško podnosili život i vrlo ga vjerojatno imali potrebu okončati. Ljudsko je stanje, naime, u svojem osnovnom obliku vrlo teško. Svima nam životi neumitno vode prema sve gorem - bolesti, propadanju, starosti, smrti. Vjera u bolju budućnost, pronalaženje stvari u životu kojima se ipak možemo radovati - jedino su zbog čega taj život možemo voljeti. I većina ljudi ima tu sposobnost slijepe vjere, zanemarivanja objektivne putanje života i pronalaženja ljepote u njemu. Dio je to našeg nagona za samoodržanjem. Kada to izgubimo, naš je život doslovno ugrožen. Postoje čak i dijagnoze koje opisuju takvo stanje.
vezane vijesti
Na početku zadnjeg filma Paula Schradera čini se da glavni junak, Ernst Toller (Ethan Hawke) ipak u sebi nosi još tračak tog optimizma. Kada ga jedna župljanka zamoli da porazgovara s njezinim depresivnim suprugom, ekološkim aktivistom koji zdvaja nad time što mu je žena trudna i što na ovaj grozan svijet donosi još jedno biće - Toller mu pokušava objasniti kako u svemu tome ipak ima neke radosti. I čini to s uvjerenjem.
Vidimo ga, doduše, i u trenucima koji taj tračak optimizma neumoljivo gaze. Toller piše dnevnik u kojem sam sebe nemilosrdno 'šiba' krivnjom i prezirom, pati od sve ozbiljnijih zdravstvenih tegoba zbog kojih (još) ne odlazi k liječniku, vodi malu 'Prvu reformiranu' crkvicu na sjeveru države New York, u kojoj je praktički sveden na ulogu turističkog vodiča, u terapijskoj grupi koju vodi suočava se s agresivnim alt-righterima i njihovim šovinizmom... Svijet oko Tollera kao da se urotio da u njemu uništi i zadnje tragove volje za životom, zadnje tragove optimizma. Kada još k tome saznamo da mu je sin, koji se na njegov nagovor prijavio u vojsku, poginuo u Iraku i da se sve teže odupire žeđi za alkoholom - pomalo nam postaje jasno da ti tragovi optimizma u Tolleru neće izdržati.
Put kojim nas Schrader vodi do te točke, međutim, nije toliko neočekivan koliko je ispunjen 'pa neće valjda'-momentima. I ne, ne znači to da nam tijekom filma priprema neke silno spektakularne obrate. Samo se kreće onom najpesimističnijom putanjom, onom koju svi imamo u sebi, ali je nastojimo ušutkati zato da bismo preživjeli. Sve što se događa Tolleru, oko Tollera i u samom Tolleru neka je vrsta bolne očekivanosti. Događa mu se sve ono za što ćemo pomisliti: 'Pa da, naravno! Naravno da će mu se to dogoditi! Zašto bi se ikada ikome dogodio kakav sretan kraj?'
Nije samo stvar u tome da će netko ili nešto umrijeti - nego će umrijeti na ružan i tužan način. Nije samo stvar u tome da će se razboljeti - nego ćemo i vidjeti kako ta bolest mračno puže iza riječi kojima je liječnici, pa i sam Toller pokušavaju prikriti ili zamaskirati mogućnostima moderne medicine. Nije samo stvar u tome da svijet propada u prljavštini i zagađenju - nego propada u prljavštini i zagađenju onih koji naizgled podržavaju dobro i plemenito, pa čak i nas same...
'Iskušenik' je zato gorka pilula, onaj talog s dna želuca koji svi pokušavamo zanemariti, fokusirajući se na ljepšu stranu života i slijepi optimizam koji nam omogućuje da i dalje nastavljamo sa životom. Možda najpoznatiji po svojem scenariju za fantastičnog 'Taksista', Schrader i ovdje sve to provlači kroz protagonista koji polako, ali sigurno gubi svu ljubav, svu vjeru i sav optimizam, pretvarajući se u opasnog čovjeka - za sebe i za druge. No ono na što ovaj film ipak najviše podsjeća jest Bergmanovo 'Zimsko svjetlo'.
Kao i u Bergmanovu filmu, ovdje glavni lik mora opravdati svoju vjeru župljaninu koji je zabrinut za budućnost svijeta u kojem živi. Kod Bergmana je to nuklearna katastrofa, kod Schradera ekološka. No ono po čemu se Shraderov film razlikuje od Bergmanova jest to što župljanin sa svojom tjeskobom, depresijom i gubitkom bilo kakve vjere uspijeva zaraziti Tollera. I on se počinje pitati može li nam Bog oprostiti, i on vrlo pouzdano i vrlo brutalno gubi nadu, gubi optimizam.
Paul Shrader je vjernik pa sve ono što se događa dalje u filmu valja djelomično 'čitati' unutar toga koda - koda vjere, koda krivnje, koda oprosta, koda božanskog u ljudskome. No ono što se događa na samom kraju filma, i što je uvelike zbunilo mnoge gledatelje, može se čitati i izvan koda 'klasične' vjere. Da, ono što se zbiva na kraju čudesna je, nebeska milost, ali ako ne želite, ne morate je nazvati Božjim imenom. Ne morate je čak smatrati ni stvarnom, nego halucinatornom. No sigurno je možete shvatiti jer ona, ma koliko slijepa, čudesna, neobjašnjiva, nelogična i slijepa bila - postoji u svima nama. Zove se ljubav i zove se optimizam. Zbog njih ostajemo na životu.
Nećemo, naravno, nikada saznati je li velečasni Toller doista ostao na životu. Schrader nam to i nije htio izrijekom kazati. No ovaj nam film govori da uza sav užas ljudskoga postojanja, uza sve gadosti kojima nas bombardira ovaj svijet, ljudi na njemu i dalje žive zato što u njima ipak postoji nešto drugo, nešto što ZNA da u tom životu postoje i neobjašnjive, nelogične, predivne radosti. One su rijetke, ali kad nam život jednom počne izmicati, svi ćemo ih se sigurno sjetiti.
