Grupa Bros bio je vjerojatno jedan od najgorih boy bandova s kraja osamdesetih. U oštroj konkurenciji šminkerski zalizanih douchebagova koji su brutalno iskorištavali pubertetsku čežnju djevojaka za dobrim, zgodnim momcima iz susjedstva, braća Matt i Luke Goss isticali su se imidžem s posebno antipatičnog kraja spektra arijevske ispranosti, ali i time što, za razliku od većine ostalih boy bandova nisu imali pojma ni o glazbi ni o pjevanju. Kako su, uz ostale bojbendaše, koji su, ako ništa drugo, znali sklapati anđeoske harmonije svojim glasićima, uspjeli postati tako popularni - ja to zbilja ne znam. Pregoleme su i premaglovite tajne glazbenog marketinga i PR-a, a i nisam se nikada time bavila.

No imali su taj jedan megahit, 'When Will I Be Famous' za koji sam čak i ja čula, imali su još neki niz hitova koji su se pjevušili po koncertima od Kamčatke do Meksika i trajnaninanena. Stotine su, možda i tisuće takvih priča diljem svijeta - neke lokalne, a neke globalne. Čak smo i mi imali svoje primjere iz šeri, šeri, noćas me uberi rubrike, nemamo se što čuditi. Brosovci su, doduše, za razliku od šeri, bili globalni fenomen, ali sve je to ista fenomenologija.

No prođe vrijeme, dođe rok, eto vraga skok na skok - trideset godina nakon svoje ljigoslave, Brosovci odlučiše da se još jedanput združe kao što braća već umiju i održe koncert u londonskoj O2 areni. Naravno, nisu to sami odlučili jer, kao što ćete vrlo brzo vidjeti u popratnom dokumentarcu, ta dvojica samostalno ne bi mogla odlučiti ni kako proći kroz vrata koja nisu širom otvorena, ali da sad ne kompliciramo. Odlučiše oni još malo kapitalizirati na svojoj negdašnjoj velikoj slavi. I bi reunion! I ne samo to! Uz reunion snimiše i popratni dokumentarac. Naslov mu je 'Bros: After The Screaming Stops' i bez konkurencije je najsmješniji filmski proizvod s kraja 2018.

Kada je negdje nakon Božića internet odjednom eksplodirao komentarima Britanaca, koji su tijekom blagdanskog vremena na jednoj od svojih televizija imali prilike gledati ovaj dokumentarac, najozbiljnije sam pomislila da je netko toj velikoj naciji nafilao vodovode droZama. Mislim, bilo bi još argumenata za takvu tvrdnju, Brexit i to, ali to silno oduševljenje i instantno kultni status dokumentarca o ni manje ni više nego Brosovcima - to je definitivno nešto zbog čega se čovjek mora zapitati WTF. No kud svi Turci, tu i mali Mujo pa rekoh - ajde da vidim i ja to čudo.

I ostadoh PAF! Stvarno! Totalno frapirana! Svi oni ludi komentari, sve ono veselje u kojem su Britanci vikali da je ovo k'o 'This is Spinal Tap!', ali glavni likovi misle ozbiljno - sve mi je postalo jasno. 'Bros: After the Screaming Stops' negdje je između 'Spinal Tapa' i britanske verzije serije 'U uredu'. Dok ga gledaš, užasno ti je smiješno, ali ti je i neugodno zbog protagonista, a na momente ti ih je čak i žao. Pravi rollercoaster emocija!

No da se malo osvrnemo na to o čemu točno dokumentarac govori. Ustvari, krivo. Jasno je o čemu govori - govori o ponovnom susretu braće Goss i njihovom jubilarnom koncertu. No ono što je u filmu predivno jest to da su ta dvojica to nevjerojatno ozbiljno shvatila. Otvarajući dušu o svojem životu nakon nekadašnje slave, o svojem međusobnom odnosu i puštajući da na površinu izbiju njihove nekadašnje i očito nikada razriješene rivalske bedastoće, od ovog su filma - koji je trebao biti promotivan - napravili predivnu sprdnju samih sebe i svojeg pokušaja povratka u slavu.

Na početku filma Matt i Luke samo kratko govore o svojem životu SADA. Vidi se da Mattu ide malo bolje nego Lukeu - imao stalnu gažu u Las Vegasu i spremno je pozvao kamere u svoj luksuzni apartman, u kojem igra šah sam sa sobom, pije viski i skuplja kristale (???). Lukeu očito financijski ne ide tako dobro kao Mattu, ali se, izgleda, emotivno bolje snašao. Sretno je oženjen i supruga ga podržava u njegovoj glumačkoj karijeri, u kojoj je u trideset godina uspio dogurati do sporednih uloga u filmovima nakon čijih naslova stoji '23. dio' ili tako nešto. Njegov život u Los Angelesu pokriven je snimkama njegova zamišljenog čučanja na kamenu uz ocean, gdje kontemplira univerzum, vegansku ishranu i činjenicu da je on zapravo pravi Londončanin, koji obožava taksiste i Big Ben (???).

E, a onda nam se braća sastaju u Londonu, počinju probe za koncert i odjednom gostujemo u sitničavom prepucavanju dvojice rivalski našpičenih blesana. Očito je što ih obojicu muči - Matt je uvijek bio frontman, privlačio je više pozornosti (vjerojatno i žena) i generalno je više profitirao od cijele celebrity priče, pa to Lukea, koji se smatra ozbiljnijim umjetnikom, i dan-danas ždere. S druge strane, Matt očito još iz mladosti na ranjenoj duši nosi kompleks zbog toga što su Lukea oduvijek smatrali pametnijim, produhovljenijim i generalno, cool tipom iz pozadine. U danima koji prethode reunion koncertu obojica će se svojski truditi da se prikažu u što boljem svjetlu, da što jače ponište adute ovog drugoga i obojica će u tom nastojanju ispasti nezreli, smiješni budalaši.

Luke će zbog bezveznih bubnjarskih dionica blokirati cijelu probu, otvoreno ponižavati Matta kada on nešto isprve ne shvati i neumorno furati imidž lika koji zapravo pripada nekom drugom, mnogo kvalitetnijem bendu, stalno nosivši majice s logotipovima grupa kao što su Soundgarden, Nirvana i Green Day te ljudima na probi popovati da bi trebali svirati kao Red Hot Chili Peppers. Matt će pak na sve moguće načine pokušavati dokazati da je mudar, lupajući kvaziproduhovljene gluposti koje su već sad ušle u antologiju bisera koji se skupljaju po internetu.

Evo nekih primjera:

'Svjesno sam odlučio da neću biti praznovjeran zbog pjesme Superstition Stevieja Wondera.'

'Slova D-O-M jako su važna jer personificiraju riječ DOM.'

'Epitom, što je latinska riječ za sažetak.'

'Stotine tih pratećih vokala - to sve pjevam ja. To zovemo Matt Goss-pel zbor.'

'Ja sam bio kvadrat i Luke je bio kvadrat i onda smo postali kocka, a kocka je postala tvrđava.'

Kunem se, ne izmišljam. Sve je to izrekao. I još mnogo toga, u čemu ćete sigurno uživati pogledate li ovaj nevjerojatni dokumentarac. Sva ta ozbiljnost, sva ta važnost koju ova dvojica pripisuju sebi i svojem bendu... to je jednostavno predivno.

No da stvar bude bolja, na kraju će vam nekako ipak biti simpatični. Ili barem simpatičniji nego prije. Da, inteligencija im se kreće negdje između pendreka i malo pametnijeg pendreka, potpuno su nesvjesni da se svojim pokušajima da ispadnu pametniji i još više cool sve dublje ukopavaju, ali... Za razliku od nekadašnjih douchebag Brosovaca, u ovom njihovu nastupu stanovita je ranjivost i iskrenost, određeno priznanje da slava nije baš sve ono što su se kao dvadesetogodišnjaci nadali. Luke i Matt, osim toga, sada su pedesetogodišnjaci - čak i u njihovu financijski privilegiranom svijetu život ih je opalio preko gubice nekim doista tragičnim i dirljivim događajima. Ništa od toga ne mijenja činjenicu da je riječ o dva sasvim bezvezna lika koji su igrom slučaja u jednom trenutku povijesti postigli planetarnu slavu s kojom se ni danas ne znaju nositi. No ipak - u ovom dokumentarcu, ma koliko smiješni, ispali su ljudi. I teško ih je barem malo ne simpatizirati zbog toga.