Jedina dobra stvar povezana s filmom 'Bird Box' jest ta što ne morate plaćati kinoulaznicu da biste ga pogledali. Potrebna vam je, doduše, pretplata na Netflix, ali ako se niste pretplatili zbog nekih drugih sadržaja koji su dostupni na toj streaming platformi, nemojte zbog ovog filma ako Boga znate. A ako i ne znate. Ovo je, naime, najbezvezniji film koji sam pogledala ove godine. Jest da je godina još mlada, ali ako se njezinim tijekom i pojave neki drugi bezvezni filmovi, to sigurno neće umanjiti činjenicu da je gledanje ovoga čisti gubitak vremena.

U čemu je fora? Pa, ono, fora je u Sandri Bullock. Ona je, uz Johna Malkovicha, Saru Paulson i još nekoliko zvučnih glumačkih imena te tu i tamo koju prepoznatljivu facu - jedino što u ovom filmu obitava, a nije potpuno prazno. S tim da kad kažem 'nije potpuno prazno' zapravo mislim reći da to nisu glumci koji su inače potpuno prazni. U ovom im filmu, međutim, nije dano apsolutno ništa čime bi pokazali i dokazali svoju ne-prazninu. To znamo iz drugih filmova i serija u kojima su glumili - da o njihovim kvalitetama moramo suditi po ovome, činilo bi nam se da ih može zamijeniti lutkarska ili CGI postava iz neke videoigre.

Sandra Bullock u ovom filmu glumi jednu od rijetkih preživjelih nakon svjetske apokalipse. Ta se apokalipsa dogodila zbog nekakvih stvorenja koja, kad ih ljudsko oko ugleda, u umu iza toga oka izaziva totalni pičvajz. Ljudima se pogled zamrzne, oči zakrvare i oni totalno prošvikaju te se posljedično ubiju na razne spooky i manje-više krvave načine. Nikada ne saznajemo što to točno vide ti koji se ubiju, ali to je, kao, dio napetosti i drame, što samo po sebi nije loša ideja, ali je u ovom filmu oživotvorena božeoslobodi.

Kao i uvijek u postapokaliptičnim filmovima, i ovdje su najzanimljiviji i koliko-toliko ne-bezvezni dijelovi flashbackovi na početak kraja svijeta, to jest, na situacije u kojima su se ljudi počeli ubijati, naizgled ničim izazvani. To je dosta dobro snimljeno i napetost je tu do neke mjere i ostvarena, pogotovo kad se uzme u obzir da je ovaj netflixovski film snimljen sa znantno manje CGI-ja nego što je to standard za današnje hollywoodske filmove.

No onda, također kao i u svim drugim postapokaliptičnim filmovima, imamo prikaz života onih koji su preživjeli i koji se moraju snaći u novonastaloj situaciji, nerijetko takvoj da bi čovjek - samo da mu nije tog napornog nagona za samoodržanjem - poželio da sve to skupa nije preživio. Sandra Bullock tu je preživjela s još nekim ljudima, koji su svi pronašli neko sklonište i ne izlaze van, ali onda im počinje ponestajati sredstava pa izlaze van i svi pomalo, jedan po jedan, nastradavaju. Na kraju Sandra ostaje sama s dvoje djece i sada je to neka silna simbolika brižnog majčinstva i žene koja spašava živote, pa time i cijeli svijet. Nemam pojma, možda i nije to, ali do te sam točke već potpuno izgubila strpljenje s filmom i većinu energije trošila na to da ga vraćam natrag zato što bih svakih pet minuta zaspala.

Ono u čemu je ovaj film najgore failao jest to što je sniman kao da ne želi igrati ni na kakve blještave specijalne efekte ni računalno generirane slike, nego kao da je studija karaktera i visokosimbolična priča o tome što je zapravo ljudsko biće kada ga se liši nekih od njegovih esencijalnih osjeta i alata. Samo po sebi, to nije loša ideja - dapače, to je sjajna ideja, i, recimo, dobro je ostvarena u filmovima kao što je 'Mjesto tišine'. No kada se izvede kao 'Bird Box', u kojem se ta silna studija karaktera svodi na to da svaki lik ima brat-bratu jednu ili dvije karakteristike, kada su odnosi među njima toliko beznačajno skicirani da ti je potpuno svejedno hoće li preživjeti, hoće li se ubiti zbog strašnog prizora koji su ugledali ili će ih sve kolektivno pregaziti tramvaj - onda je gledanje takvog filma najobičnija tlaka i mučenje samog sebe jer se čovjek jedino može boriti s porivom da zaspe pred ekranom.

Zato si učinite uslugu i preskočite ovaj film i sve priče, igre, pretpostavke i rasprave povezane s njim. U njemu doslovno - ali doslovno - nema ničega.