Nikada mi nije bio jasan mehanizam kojim se to događa. Znam, znam - sto ljudi, sto ćudi, svatko ima svoj senzibilitet i ukus, nešto što se sviđa svima ne mora se sviđati i meni i obratno, ali... kako se i zašto dogodi ona situacija u kojoj gledaš neki film, VIDIŠ da je ne samo dobar, nego i fantastičan, jasno ti je ZAŠTO je odličan, potpuno razumiješ razloge i argumente iz kojeg ga svi hvale, ALI TI SE NE SVIĐA.

Meni se to, evo, dogodilo s filmom 'Roma', najnovijim i dosad najosobnijim filmom Alfonsa Cuaróna koji kritičari, a dobrim dijelom i publika hvale kao najboljeg studenta na fensi-šmensi sveučilištu, festivali i udruženja mu dodjeljuju nagrade kao da će im ponestat i svi su, ukratko rečeno, u kolektivnoj ekstazi oko toga kako je lijep, poetičan, osoban i istodobno svjestan društvenih zbivanja oko sebe, kako na momente podsjeća na Fellinija, a ipak uspijeva ostati svoj i tako dalje i tome slično. Pogledala sam i - da bi' riječ rekla! Sve to zbog čega ga hvale fakat je u filmu. Ali meni se ne sviđa.

U takvim je situacijama dosta nezgodno pisati osvrt. Ne zbog toga što svi misle drugačije - ne boli me puno potplat na cipeli za to hoću li pred kolegama kritičarima i pokojim upućenijim gledateljem ispasti notorna seljanka. No teško je - zato što mi ni samoj nije sasvim jasno - objasniti kako je moguće da u nekom filmu vidiš sve njegove vrednote zbog kojih ga hvale, a opet... da me netko natjera na ponovno gledanje, osjećala bih se kao da me tjera na robiju.

No evo, pokušat ću.

Prvo malo o samom filmu. 'Roma' je naslov filma, ali naziv četvrti u Mexico Cityju (puni naziv je Colonia Roma) u kojoj je odrastao Alfonso Cuarón. Radnja filma odvija se u toj lijepoj, višom srednjom klasom nastanjenoj četvrti i fokusira se na jednu obitelj - točnije, na njihovu služavku Cleo. Kroz njezin svakodnevni život u čišćenju, pranju, kuhanju, čuvanju djece i generalno, svim kućanskim poslovima koji se mogu obavljati za jednu obitelj, otkriva se i pozadinski život obitelji, napetosti u braku visokoobrazovane Sofije i njezinog supruga, liječnika Antonia, ali i privatni problemi te kulminirajuća tragedija u Cleinu životu. Uza sve to - s obzirom na činjenicu da se priča odvija 1970. i 1971. godine u Mexico Cityju, uz događaje u životu ove obitelji tutnje i socijalni nemiri u Meksiku, koje Cuarón prikazuje sjajno i uvjerljivo, ali kao pozadinu života u kojem svi likovi zapravo imaju važnije, osobne probleme i previranja. Zbog toga je Cuarónov film životan i uvjerljiv, emotivan i poetičan, iako istodobno i hiperrealističan - jer tako to zapravo u životu i biva. Osim u ekstremnim slučajevima, kada nam drito padne bomba na kuću ili je sruši potres ili nam netko blizak sudjeluje u velikim društvenim zbivanjima, ratovima i borbama - svi će ljudi takva zbivanja zapamtiti uglavnom kao pozadinsku buku u svojim životima, nešto što na njih definitivno utječe, ali nije njihov život.

To i činjenica da je Cuarón lik Cleo osmislio po uzoru na kućnu pomoćnicu koja je radila u njegovoj obitelji, što je učinio s velikom ljubavlju, poštovanjem i razumijevanjem, pa i činjenica da je svojim filmom podvukao ulogu žena kao nositeljica života dok je muškarce uglavnom ocrtao nepouzdanima i sklonijima destrukciji, neodgovornosti i skrivanju od stvarnoga života u tobože 'važnije' stvari kao što su politika, ratovanje, borbe, posao i slično - doista su zanimljive teme, posebice zbog toga što ih je Cuarón postavio složeno, slojevito, suptilno i poetično, a ne pamfletski i ravno na nos gledatelju, kao da drugačijene može shvatiti poantu.

U pohvalama filmu svi su se raspekmezili i nad kinematografijom, odnosno kamerom i fotografijom, koju je Cuarón ovaj put preuzeo iz ruku svojeg pouzdanog direktora fotografije Emmanuela Lubezkog, koji je tu funkciju dosad obavljao u svim Cuarónovim filmovima. I istina je - kamera, kao i zvuk u ovom su filmu prelijepi, uvlače vas u priču i okolinu koju dočaravaju s takvom uvjerljivošću da ćete pomisliti da i sami prisustvujete svim zbivanjima, i to će vam se taman onoliko svidjeti ili ne svidjeti koliko sugeriraju emotivni naboji u tom dijelu priče.

No upravo tu negdje leži i moj problem s ovim filmom. Toliko je fokusiran na poetiku i epiku svojih prizora, toliko uronjen u zvuk i sliku koji bujaju u gledateljevim očima i ušima tako da čak ni kad bi htio ne može ignorirati emociju - dobrim svojim dijelom zaboravlja na pripovijedanje. Ustvari, krivo i nepravedno govorim - NE ZABORAVLJA na pripovijedanje, nego se Cuarón očito odlučio da je to njegov glavni pripovjedački medij. I u tome je, po mojem mišljenju, debelo pretjerao.

Film jest vizualan medij i lijepo je, u doba sve veće popularnosti TV-serija i njihove epske narativnosti, filmski redatelji doista upiru svu svoju kreativnost u to da bi filmskim jezikom u dva-tri sata ispričali nešto što bi se inače raspisivalo na stotinama stranica romana ili u desecima epizoda TV serija. Cuarón je u tome definitivno vješt. No toliko fokusiran na filmski jezik - na kameru, zvuk, na prekrasne crno-bijele prizore koji unatoč svojem monokromatskom prikazu na trenutke stvarno oživljavaju u tisućama boja - po meni je loše strukturirao samu priču. Ona se vuče, pa potrči, pa vuče u nekim ne baš najbolje tajmiranim ritmovima i razmacima, osobno me iritirala i na kraju umorila. A za jedan ovako majstorski osmišljen i izveden film to je šteta. Jer film bi, iako vizualna umjetnost, trebao ipak sadržavati i nešto što se baš i ne vidi i nešto što se baš i ne čuje. Ovaj to sadrži, ali je razbacano negdje između raskošnih razbacivanja kamerom, mikrofonom i redateljskim megafonom, toliko nepregledno i iskrzano da se gubi. I zbog toga mi se film, unatoč svem svojem majstorstvu. nije svidio. Jednostavno me ugnjavio svojom genijalnošću dok sam ja, utapajući se pod svim tim valovima redateljske ingenioznosti, jedva uspijevala pronaći priču.