Jedna od najboljih rečenica koje je u svoju (inače sasvim solidno napisanu) autobiografiju upisao Keith Richards ona je u kojoj kaže da mu u životu nije bilo teško biti Keith Richards, ali da mu je zato znalo biti teško pratiti legendu o Keithu Richardsu. Nešto bi se slično - premda s potpuno drugačijim sadržajem - moglo reći i za Orsona Wellesa. Čovjeku koji je prije tridesete uspjelo snimiti jedno od najvećih remek-djela filmske umjetnosti, nezaboravnog 'Građanina Kanea', možda i nije bilo teško biti Orson Welles. No sve ono što mu se pripisivalo za života, a bogami i nakon što je taj život završio - bilo je toliko veće od bilo kakvog života i ponekad toliko nevjerojatno da nitko normalan to ne bi uspio izdržati niti se s tim nositi bez imalo problema.

Nedavno objavljeni Netflixov dokumentarac 'Voljet će me kad umrem' (They'll Love Me When I'm Dead) prekrasna je - da ne kažem precizna ilustracija upravo tog fenomena. Govori o zadnjem filmu Orsona Wellesa, zlosretnoj i dugo godina neprikazivanoj 'Drugoj strani vjetra', kvazidokumentarcu u kojem je Orson Welles htio ispričati priču o starom, nadrkanom i po svim kriterijima nemogućem redatelju, tvrdeći pritom da nikako nije riječ o autobiografskoj priči - na što je John Houston, koji glumi glavnu ulogu u filmu, prokomentirao samo: Yeah. Bullshit.

'Druga strana vjetra' godinama je bila tek, prikladno rečeno, šapat koji se prenosio vjetrom jer, kao prvo, nikada nije dovršena, a drugo - i još važnije - nitko nije mogao do snimljenog materijala. Wellesov je film, naime, od 1970. do 1975. producirala jedna iranska produkcijska kuća pa je, s ozbirom na to da se financijski krah filma iskombinirao s islamskom revolucijom u Iranu - postalo praktički nemoguće doći do onoga što je Welles snimio.

Drugim riječima - film je postao legenda. I to sve povrh činjenice da je njegov autor već i prije bio legenda.

Kada je 'Druga strana vjetra' nedavno napokon prikazana, zahvaljujući svesrdnom trudu Petera Bogdanovicha i još nekih utjecajnih štovatelja Wellesova lika i djela, poznati dokumentarist i oskarovac Morgan Neville odlučio je snimiti dokumenarac o tom legendarnom filmu, ali i o legendi koja je stajala iza njega.

I tu je nastao problem. Legandarni film, legendarni filmaš, sve legendarne glasine koje su s godinama prerasle praktički u trubadurske napjeve o događajima koji su ga pratili - postale su nešto čemu Morgan Neville jednostavno nije dorastao. Ne može se reći da se nije potrudio. O, ne - dapače! Za jedan mainstreamovski dokumentarac, što svaki dokumentarac snimljen za Netflix zapravo i po definiciji mora biti - 'Voljet će me kad umrem' neobično je eksperimentalan, neobično se svojom formom trudi pratiti ono kako je Neville doživio Wellesa i ono što su mu o njemu ispričali. Od anarhično-kaotičnog pripovijedanja i montaže pa sve do nepouzdanih pripovjedača - vidi se da se autor itekako potrudio dočarati način na koji je Orson Welles radio i razmišljao.

Problem je jedino u tome što Neville nije Welles. I tu ne mislim (samo) na talent - jer Neville nedvojbeno jest talentirani autor, o čemu svjedoči čak i ovaj manjkavi film. Mislim na to da anarhičan i kaotičan način rada i razmišljanja možda jesu bili nešto bez čega nije mogao Wellesov genij, ali očito nisu Nevilleov forte. Pa dok su kod Wellesa anarhija i kaotičnost proizvodili remek-djela poput 'Građanina Kanea', kod Nevilla su proizvela samo i naprosto - zbrku.

U toj zbrci, doduše, ima podosta fascinantnih momenata, uvida u kasnu fazu Wellesova života i stvaranja i zanimljivih priča onih koji su radili s njime. No u konačnici - sve ovo izgleda tek kao jedna velika papazjanija, eventualno kao popratni materijal uz film 'Druga strana vjetra'. Ako je ovo potonje bio cilj, u redu. No od redatelja Nevilleova kalibra očekivala bih više od snimanja materijala za promociju nečijeg tuđeg filma. Pa makar to bio i legendarni Orson Welles.