Jedna od većih nepravdi američke kinematografije, ali i globalno raširenog rasizma sastoji se u tome što se filmovi čiji su autori i glavni junaci crnci prelako gura u stranu. To, doduše, nije tako kada je riječ o 'žanrovski' crnačkom filmu, tj. o filmovima u kojima se baš ciljano obrađuju teme koje opća populacija doživljava kao 'specifično' crnačke - filmovi o životu u getu, filmovi o rap glazbenicima, filmovi o ropstvu, segregaciji i rasizmu. Takvi filmovi doživljavaju čak i planetarnu slavu, i dobro je što je tome tako. No ako crnačka ekipa pokuša snimiti film u nekom žanru ili stilu koji se generalno doživljava kao tema kojom se mogu baviti svi, onda se njihova perspektiva na to podosta gura u stranu jer, kao, nije baš zanimljivo što si crnci misle o kapitalizmu, nije baš zanimljivo što imaju reći u žanru znanstvene fantastike ili, štajaznam, mnogo je zanimljivije kada horrore rade bijelci.

Sve je to, naravno, jedna od žešćih ljudskih gluposti i dokaz da se rasizam podmuklo skriva i na mjestima na kojima ga POGOTOVO ne bi smjelo biti - u umjetnosti, i stoga je prava nepravda što ovogodišnji satirički biser 'Oprostite na smetnji' nije doživio planetarni uspjeh, nego su se njegova popularnost, sve kontroverzije vezane uz njega i općenita diskusija o njemu - uglavnom zadržali u američkim okvirima. A i tamo tek u domenama obavještenije kritike i publike sklone kult-ostvarenjima neobičnog izričaja.

Prava je istina da je riječ o superzanimljivom filmu koji možda u jednom svojem dijelu prelazi u teži bizarluk te pritom na trenutke čak i gubi pozornost manje strpljivih gledatelja, ali je generalno prilično svjež, pametan, otvara mnoga pitanja o suvremenom društvu, korporacijskom kapitalizmu i mjere do koje su se u stanju rušiti moralne ograde pojedinca čija je egzistencija ugrožena, te je iznad svega silno zabavan i duhovit.

Priča je to o Cassiusu 'Cashu' Greenu, mladom Afroamerikancu koji životari u garaži svojeg strica i pokušava zaraditi kakvu-takvu lovu za život tako da počinje raditi u telemarketingu. Isprva mu prodaja preko telefona ide ko piletu sise, ali onda mu jedan kolega s posla savjetuje da se u razgovorima s potencijalnim kupcima počne služiti bjelačkim glasom. Čim Cash posluša kolegin savjet, postaje nevjerojatno uspješan i ubrzo napreduje do elitne skupine superprodavača koji rade na posebnom katu i prodaju... pa, ovaj... vrlo posebne proizvode.

Sve što bi se dodatno otkrilo o fabuli ovoga filma bio bi grozmoran spojler, ali mislim da je dovoljno općenito reći da s Cashovim usponom na korporacijskoj ljestvici za njega počinje jedan novi horror, sasvim drugačiji od onog sirotinjskog u kojem je živio do tada. Susret će se raznim korporacijskim čudovištima, ući u svijet koji se u ovom filmu čak i ne zadržava samo na tome da alegorijski bude nenormalan, a u njegovim moralnim posrnućima i dvojbama može se prepoznati svatko tko je ikada, radi vlastite ekonomske dobrobiti, robovao perverzijama korporacijskog kapitalizma, ali i mnogim drugim društvenim nepravdama.

Već je rečeno gore da film u jednom trenutku prelazi u fantastičnu domenu i da ga je u tom dijelu nešto teže pratiti. Išla bih čak i korak dalje. Nešto ga je teže pratiti ako od ovog filma očekujete samo smijeh i zabavu bez previše razmišljanja o onome što stoji iza doista dobrih fora. Ne, ovaj film ni u jednom - pa ni u tom fantastičnom dijelu - ne gubi iz vida to da je satirična komedija, ali u fantastičnom dijelu možda je potrebno malo više intelektualne kondicije da bi se držao korak s redateljem i scenaristom. Mnogo je tu ideja, mnogo je tu kompliciranih ideja, nema jednostavnih odgovora, a neće vam odmoći ni ako ste upoznati s izvornim materijalima na koje se referira film - kao što su, recimo, filmovi 'Idiokracija' i 'Zeleni soylent', pa čak i esej 'Jedan skroman prijedlog' Jonathana Swifta.

Bilo bi prejednostavno reći da je ovo film o tome koliko je stvarnost u kojoj živimo nenormalna, nevjerojatna i moralno izvitoperena, ali ne bi bilo baš ni sasvim netočno. Još bi točnije bilo reći da je to film koji nas zabavlja i pomalo 'pika' našim vlastitim svijanjem kičme pred tom stvarnošću. A u toj je stvarnosti i nepravda zbog koje ovaj film nije doživio neko zapaženije prikazivanje u našim krajevima.