Postoje dvije opasnosti pri snimanju filmova po stvarnim tragedijama. Prva je ta da se u filmu pretjerano eksploatira tragedija radi emotivnog potkupljivanja gledatelja, a druga je da se ta tragedija prikaže suviše suho. Redatelj Paul Greengrass, koji se već dokazao sa snimanjem dobrih filmova takve tematike (vidi: 'Kapetan Philips'), u ovome je filmu odlučio da, ako će griješiti, griješit će na strani ovoga drugog problema.

Film, naime, govori o terorističkim napadima Andersa Behringa Breivika na zgradu norveške vlade i ljetni kamp za mlade norveške laburističke stranke na otoku Utøya. Priča je tematizirana izrazito dokumentaristički, čak tako na trenutke i izgleda, a lik kroz koji se u filmu provlači osobna drama jest dječak Viljar Hanssen, jedan od preživjelih mladih s otoka Utøya, koji je preživio Breivikov masakr unatoč tome što je ovaj opetovano pucao na njega. Viljarov težak fizički i psihički oporavak usko je povezan sa suđenjem Breiviku, koji sudnicu koristi kao platformu za izlaganje svojih suludih ksenofobnih stavova i kroz čija usta Greengrass zastrašujuće progovara o jednom od najjezivijih društveno-političkih problema suvremene Europe - odnosu prema migrantima, ali i općenito drugima i drugačijima.

'22. srpnja' snimljen je izuzetno napeto i zanimljivo, posebice u prvom dijelu, koji pokriva sam Breivikov napad i pokušaje mladih polaznika kampa da mu pobjegnu, a prilično je uvjerljiv i u svojem finalnom dijelu, koji se uglavnom bavi suđenjem Breiviku. Lik samog Breivika razrađen je s jezivom preciznošću, i to na taj način da varijantu takve osobe svatko od nas može prepoznati u nekoj osobi koju je negdje sreo (ako nigdje drugdje, onda po internetskim forumima i društvenim mrežama), a i emotivno stanje mladog Hanssena prikazano je uvjerljivo, čak i ako pomalo šturo. Odlično je ostvaren i balans između potrebe da se istaknu važna društveno-politička pitanja ksenofobije i islamofobije, a da se pritom nije zašlo u propovjedničko gnjavljenje publike.

Ono gdje film kiksa je blago gubljenje fokusa u ostatku, koji se bespotrebno razvodnjava dokumentarističko-novinarskim dijelom o istrazi vlade norveškog premijera Jensa Stoltenberga i razloga iz kojeg napadi nisu uspješno spriječeni, kao i nekim dijelovima pripreme Breivikove obrane na sudu. Zbog tih dijelova - koji sami po sebi nisu loše priče i o njima bi se mogli snimiti zasebni filmovi - osobna drama mladoga Viljara Hanssena i drugih žrtava napada odrađena je pomalo zbrzano i površno. To je čak s glumačke strane oštetilo dio ekipe, posebice glumce koji igraju Viljara i njegovu obitelj, a koji su u ono malo što im je dano utjelovili iznimno uvjerljive likove, no dano im je doista minimalno. Neobično za redatelja kao što je Greengrass, a koji je bio, primjerice, vrlo velikodušan prema glumačkim kapacitetima Toma Hanksa u 'Kapetanu Philipsu'.

Na kraju filma '22. srpnja' zato ostaje dojam da ste upravo odgledali film koji vas je većinu vremena držao u trilerskoj ili sudsko-proceduralnoj napetosti zanimljivim zbivanjima, ali da pritom niste dobili pravu dramsku emotivnu razradu koja bi pristajala filmu koji govori o takvim događajima. A to, iako ovaj film čini gledljivim, ne čini ga, nažalost, osobito dojmljivim.