Ne znam kako je vama, ali meni je trebalo malo dulje da ozbiljno shvatim Bradleyja Coopera. Od jedne od njegovih prvih zapaženijih uloga, one u 'Mamurluku' nekako mi je ostalo da je riječ o tipičnom ljepuškastom vanilla-Amerikancu koji kroz život prolazi izvlačeći se osmjehom s reklame za zubnu pastu i iz čije svake plavooke, plavokose i dobro odgojene pore vrišti privilegija. Bio je super za bromedije i slične izvedbe, tu i tamo bi možda mogao proći kao kakav nestašni momak koji pijan upada na fini domjenak i zažvali prvu konobaricu dok mu mama za obližnjim stolom pada u nesvijest, ali nisam ga baš doživljavala kao karakternog glumca s nekim ozbiljnijim rasponom.

Gornji je odlomak dokaz da nikoga ne treba suditi po izgledu.

Bradley Cooper je, naime, svoj raspon i svoju spremnost da jednim potezom odbaci pretty boy imidž počeo dokazivati već i u filmovima kao što su bili 'Savršena formula' i 'U dobru i u zlu', a s najnovijim filmom, 'Zvijezda je rođena', u kojem je nastupio kao jedan od dva glavna lika, ali i debitirao kao redatelj - pokazao je da zbilja nije samo plavooka i plavokosa reklama za sveameričkog momka.

'Zvijezda je rođena' nije nova priča. Dapače, riječ je praktički o ponavljajućem filmskom mitu i motivu koji se proteže kroz nekoliko generacija. Mlada umjetnica susreće uspješnog, ali i podosta istrošenog muškarca koji se već dobro etablirao u show-businessu, on se zaljubi i u njezin talent i u nju, pomogne joj da i ona sama postane slavna, a njegova zvijezda za to vrijeme gasne.

I Cooper je u svojoj, novomilenijskoj verziji, pratio taj predložak, ali, baš kao i njegovi prethodnici u verzijama s Judy Garland/Jamesom Masonom te Barbarom Streisand/Krisom Kristoferssonom - nije to učino šprancerski ni rutinerski. Iako ni u jednom trenutku ne bježi od činjenice da priča priču koja je već ispričana - dapače, u nekim trenucima otvoreno daje hommage prijašnjim verzijama - Cooper je ovdje snimio autorski film, svoju verziju te priče, samostalan film koji se može gledati i kao izdvojeno djelo čak i ako nemate pojma o prethodnim verzijama i čitav kultni status koji za sobom nosi 'Zvijezda je rođena'.

Dva su razloga iz kojih je tome tako. Prvo, glumački par u glavnim ulogama i drugo, emotivni fokus na ljubavnom odnosu. Lady Gaga, za koju kritičari i gledatelji naveliko viču da je otkriće, i to ugodno, apsolutno je sjajna u ulozi Ally i vješto joj posuđuje dio svojeg izvođačkog sjaja ne čineći je pritom Lady Gagom, a Bradley Cooper kao Jack dirljiva je i jedinstvena inkarnacija umornih country-rock-blues pjevača kakve je na filmskom platnu već portretirao, recimo, Jeff Bridges. Ono u čemu ovaj film, međutim, briljira jest prikaz njihova odnosa i njihove ljubavi u svojim raznim razvojnim fazama i u odnosu na istodoban uspon Allyine te pad Jackove zvijezde.

Ondje gdje su se prethodne verzije filma bavile prirodom show-businessa, njegovom okrutnošću i opojnošću - ovaj se film mnogo više bavi odnosom Ally i Jacka. Jest, njihov je odnos u nekoj mjeri ogledalo smjene trendova na glazbenoj sceni, gdje Jackova slava blijedi, između ostalog, i zato što su vremena pomalo grubih, pijanih i umorno-razočaranih bluesera na izdisaju, ali to nije središnja točka ove priče. Središnja je točka ove priče to kako se jedan muškarac čiji se život raspada i jedna žena čiji život postaje sve bolje - mogu voljeti i, što je još važnije, mogu li opstati zajedno. Svatko tko je ikada makar i čuo za film 'Zvijezda je rođena' u bilo kojoj njegovoj inkarnaciji znat će i odgovor na to pitanje, ali to ne znači da u ovome filmu neće imati što vidjeti.

Ključ odgovora na to pitanje, naime, ovdje nije toliko stavljen na estradni svijet i njegov pogubni utjecaj na ljudske odnose, nego na emotivna stanja samih ljudi i ono što ona uzrokuju. Cooperov se film vješto prebacuje između koncertnih prizora i intimne drame, ali priča je uvijek u intimnoj drami. Bavi se uvijek time može li opstati veza između dvoje ljudi, od kojih se jedno ne uspijeva izboriti sa svojom depresijom i ovisnošću, a ne (toliko) onime što im čini težak život javnih osoba.

Uza sve to rečeno, film pati i od nekih očitih mana, kao što su ne baš prosvijećen odnos prema pop-glazbi, koja se u jednom dijelu filma prikazuje kao propast svega dobrog i smislenog u glazbenoj industriji, nije baš ni operiran od muško-ženskih stereotipa, a očito je i pikiranje na Oscara s tipičnim adutima emotivne manipulacije i nabildanog soundtracka.

No unatoč tome, ovo je izniman film. Dirljiv je, pametan, glumci su sjajni, emocije su autentične i jake, čak je i glazbeno zanimljiv (što nije čudno, jer su na njegovu soundtracku radili neki od najcjenjenijih američkih glazbenika iz raznih žanrova). Za razliku od mnogih drugih prethodnih oskarovskih ziceraša, ako ovaj doista ugrabi koji od zlatnih golaća, to nikome neće biti uvreda.