Na samom početku nova Brešanova filma 'Koja je ovo država' postoji jedna scena koja mi je momentalno stegnula srce. Riječ je o sceni u kojoj Nikša Butijer kao general HV-a i ratni veteran sanja o svojem samoubojstvu. Već se i prije ubijao u snovima - pištoljem i vješanjem, ali ovaj put ustaje iz kreveta u uniformi i staje na obalu široke rijeke u kojoj ga čekaju do brade uronjeni vojnici. On polako ulazi u vodu, vojnici mu salutiraju pa svi zajedno uranjaju u vodu, sve dok za generalom na površini rijeke ne ostane samo kapa.

Snažna je to, nijema i tragična scena koju će shvatiti svaki gledatelj, bez obzira je li iz Republike Hrvatske, Sjedinjenih Država, Bangladeša ili Džibutija. Netko tko radije želi otići k svojim poginulim vojnicima u smrt nego nastaviti miran život uz obitelj tu je odmah okarakteriziran kao čovjek s dubokom tugom u srcu, a dodatna hladna strava i melankolija utapanja u rijeci upečatljiv su dramski moment još od Shakespearea, ako ne i prije. No gledateljima koji su iz Republike Hrvatske, posebice onima koji su bili živi i svjesni zbivanja oko sebe tijekom rata početkom devedesetih to će još malo teže pasti. Jer mi se svi sjećamo utapanja mladića u rijekama. I nama je - iako možda nismo tako idealistički razočarani i depresivni kao general iz filma - otprilike jasno zašto im se on želi pridružiti. Nekako te, kada vidiš tu rijeku i kada u njoj spaziš te nijeme glave koje salutiraju svojem generalu - pa se onda sjetiš naslova filma i države u kojoj živiš - uhvati strašna, mračna tuga s riječnoga dna na kojemu su završili.

A to je ton u kojem Brešan počinje svoj najnoviji film, koji se naširoko najavljuje kao komedija.

I jest, 'Koja je ovo država' ima brojne komične elemente, i to vrhunski apsurdne komične elemente, posebice u onom svojem dijelu u kojem jedna skupina penzionera odjevenih u dresove hrvatske nogometne reprezentacije na novogodišnju noć krade lijes s posrmtnim ostacima Franje Tuđmana iz njegove grobnice na Mirogoju. Ima i komične elemente u priči koja se s tom krađom lijesa isprepliće - onoj u kojoj ministar unutarnjih poslova posjećuje kaznionicu pa se onda u njoj samovoljno zatvara u spomen-ćeliju. Ima i komičnih elemenata u kratkom, ali briljantnom nastupu grobara i njegove supruge u filmu. Članovi državnog vrha prikazani su definitivno u vrlo uvjerljivom ne-znam-bih-li-se-smijala-ili-plakala-dok-ih-gledam stilu koji gotovo stopostotno korespondira sa stvarnošću. No Brešanov je novi film u svojoj suštini zapravo duboko tužan i tragičan.

Neke će ta tuga i tragedija možda i zateći. Film je, naime, snimljen nelinearno, brutalno se poigrava sa stvarnošću, snovima i fantazijom pa je u svojem dobrom dijelu svojevrsna pripovjedačka zagonetka koja od gledatelja zahtijeva da svako malo u glavi resetira ono što se dogodilo, a što nije. Isti se događaji ponavljaju s različitim ishodima zato što je one prve varijante lik izmaštao ili sanjao, ali sve su varijante istodobno dovoljno bizarne i dovoljno uvjerljive da mogu biti i jedno i drugo. Ima tu i malo povlačenja gledatelja za nos, ali cijeli je taj postupak na kraju ipak u službi jedne teške i tužne poruke - ova je država isisala život, radost i budućnost iz ljudi, ostavila ih praznima i/ili spremnima za svašta samo da bi tu prazninu nekako mogli preživjeti. Ili ne.

Pripovjedačke akrobacije u ovome filmu istodobno su njegova prednost i mana. Prednost - jer se time doista dobiva slojevitost i prisiljava se gledatelja da kroz nevjerojatne događaje i njihova izokretanja razmisli i o onome dubljem što stoji iza njih jer, ako to ne učini, činit će mu se da gleda tek neku bizarnu, nemotiviranu ludoriju, a to ovaj film ipak nije. Nedostatak je određena doza emotivne zakočenosti zato što se uglavnom više fokusa stavilo na funkcioniranje preokreta između fantazije i stvarnosti, plus, malo jače inzistiranje na emotivnom naboju pojedinih likova prerano bi otkrilo završni, na ovaj način iznimno potresan emotivni rasplet.

Glumci su se u tome sjajno, gotovo junački držali. Nikša Butijer, Krešimir Mikić i Lazar Ristovski samo su oni koji su dobili nešto više on screen vremena od ostalih, ali cijela je ekipa razočaranih likova svoje uloge odigrala besprijekorno - gotovo nijemi, emotivno iscrpljeni, duboko povrijeđeni pokazali su kako se može glumiti i mnogo toga reći s filozofijom manje je više. Drugi pak dio ekipe - ponajviše Sebastian Cavazza kao premijer i Daniel Olbrychski kao predsjednik države - jezovito su uvjerljivo odglumili bacače parola i beskrupulozne likove kojima je samo stalo do toga da ih 'javnost' ne razapne.

Jedina stvarna mana filma ona je da malo ipak predugo traje, odnosno, stječe se dojam da se sve to moglo nekako ispričati i s kojih pola sata manje, no kada film dođe do svojeg potresnog kraja, to više nije važno. Na kraju će, kroz suzne oči Lazara Ristovskog i mračnu scenu u kojoj se čuje samo zvuk, film doći do zle kobi koju su od početka najavljivale scene poput one na obali rijeke, koju je najavljivala i prekrasna, melankolična glazba Macieja Zielińskog, a koju, na kraju krajeva, svi mi, koji živimo u ovoj državi, itekako osjećamo.