Današnji je svijet jedno vrlo čudno, da ne kažem loše mjesto. Mjesto zbog kojega moraš pomisliti da su ljudi, generalno gledano, iznimno kapriciozna bića. Iako su ljudima međusobna tolerancija i prihvaćanje različitih oduvijek išli tegobno, do unatrag par desetljeća barem se smatralo da je takva tolerancija pozitivna vrijednost. Danas - štanga. Čak i površnim osvrtom na ideje koje zagovaraju i o kojima raspravljaju čak i najutjecajniji svjetski političari, državnici i vođe vidi se da je takva tolerancija odjednom prezrena. Kao da je njezinim uvođenjem u službeno društveno uređenje, njezinim ozakonjenjem, činjenicom da se danas doista u većini civiliziranog svijeta ne smije omalovažavati drugačije - ljudima takva tolerancija dojadila. Čak i najviši državnici, osobe koje bi trebale biti odgovorne za društveni red i mir, pozive na međusobno uvažavanje različitih dočekuju s kolutanjem očima. To se sad sve više doživljava kao naporno zanovijetanje zadrtih ljevičara. 'Više ne smiješ pričat proste viceve o ženama, crncima i pederima', izgovara se kao da je onaj tko je izgovara doživio neki tragičan osobni gubitak, kakav udarac na svoju slobodu i individualnost, kao da je to loše.

U takvoj atmosferi, film 'Zelena knjiga: vodič za život' pravo je osvježenje. Djeluje čak i pomalo nostalgično-naivno jer s potpunim uvjerenjem, simpatijama i zagrijanim srcem na primjeru dva glavna lika zagovara upravo takvo prijateljstvo, razumijevanje i toleranciju. Od onih koji su drugačiji od nas možemo čak i mnogo toga naučiti, i oni od nas - govori nam ovaj film. A i lijepo je kad se ljudi druže i slože umjesto da se pljuju i glože.

Priča je jednostavna, reklo bi se čak klasično filmska. Odvija se početkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća u Americi, dok je nekim dijelovima te zemlje i dalje vladala segregacija crnaca i bijelaca, a u drugima, u kojima službeno nije postojala, rasizam je bio najnormalnija pojava, gotovo građanska norma. Viggo Mortensen glumi Tonyja Vallelongu ili Tonyja Lipa, američkog Talijana iz Bronxa koji za život zarađuje kao čuvar i izbacivač u jednom popularnom klubu, poznat je i kao najbolji 'simpatični muljator' u kvartu, a usput je i vrlo odan svojoj supruzi i djeci. Mahershala Ali glumi pak talentiranog pijanista Dr. Dona Shirleyja, koji je visokoobrazovan, profinjen, studirao je u Rusiji, govori nekoliko stranih jezika, živi u raskošnom stanu ponad Carnegie Halla i upravo se sprema na turneju po jugu Sjedinjenih Država, za što mu je potreban vozač i tjelohranitelj.

Tony i Dr. Shirley potječu iz dva potpuno različita svijeta. S jedne strane - Tony je bijelac, što u Americi tog doba znači više-manje potpunu slobodu kretanja. Može odsjesti u hotelu ili motelu u kojem god želi, može jesti u restoranu u kojem god želi, može biti na cesti u bilo koje doba dana i noći - što su sve privilegije koje Dr. Shirley, kao crnac - unatoč svojem statusu - nema. U nekim dijelovima Amerike mora odsjedati u mnogo lošijim sobama nego Tony, jesti u zalogajnicama koje mu ne odgovaraju jer samo tamo poslužuju crnce, a u jednom ga trenutku čak i uhite zato što se nalazi u javnosti nakon zalaska sunca, što u tom gradiću na jugu SAD-a crncima nije dopušteno.

S druge strane, Dr. Shirley je, zahvaljujući svojem talentu, obrazovanju i slavi proputovao čitav svijet, ima novac, stil, koliko-toliko sigurnu budućnost, njegovo se umijeće cijeni, plješću mu i dive mu se. Njegov suputnik, šofer i tjelohranitelj Tony, pripadnik radničke klase, nikada se nije maknuo iz Bronxa, doduše, govori i talijanski i engleski, ali vrlo manjkavo i smiješno te se mora boriti za svaki dolar, katkad i okladama o tome tko će pojesti više hot-dogova. Na neki način, oba su ova lika društveno obespravljena - Dr. Shirley rasno, a Tony socioekonomski. Samo što Tony ima slobodu o kakvoj Dr. Shirley sanja cijelog života, kao što je to slučaj s brojnim američkim crncima.

I sad, za ovaj bi se film vrlo lako moglo reći da je šprancerski, da je snimljen po dobro iskušanoj formuli, da je tipični mamac za Oscara - i sve je to točno. Živa klasika - film ceste o dvojici muškaraca koji se po svemu razlikuju i nikako se ne uspijevaju razumjeti, ali onda se - zato što su obojica ispod svih tih razlika dobri ljudi - ipak zavole i sprijatelje, nauče nešto jedan od drugoga pa na kraju filma imaju moment zbog kojeg će svakom osjećajnijem gledatelju zablistati suza radosnica u oku.

Mnogi će sigurno reći i da je ovaj film tipično ljevičarsko lobiranje, zato što od samog početka pokazuje kako je sistemski rasizam okrutan čak i prema bogatim, privilegiranim crncima u američkom društvu - a onda, na kraju, u raspletu uz koji bi bez problema mogla svirati neka pjesma u stilu neka cijeli ovaj svijet sad sja u suncu, inzistira na prijateljstvu i toleranciji različitih. No ja se, iskreno govoreći, moram dobrano potruditi da bih uopće počela razumijevati zašto bi to bila loša stvar.

Činjenica jest da je ovo zgodan, simpatičan, poučan i dirljiv film koji, s druge strane, nije ništa posebno. Riječ je o filmu na kakve se Oscari lijepe upravo zbog svih pobrojanih razloga i iz kojega nećega naučiti ništa novo ni o filmskoj umjetnosti ni o svijetu oko sebe. No lijepo ga je vidjeti u ovom svijetu koji je tako ciničan prema pričama o prijateljstvu i razumijevanju različitih. Kada tu dvojicu različitih još k tome glume i majstori poput Vigga Mortensena - koji se POTPUNO TRANSFORMIRAO u Tonyja - te Mahershale Alija - koji uvijek, u svakom filmu u kojem glumi, potpuno dominira ekranom - onda ne vidim ništa loše u tome da se malo razgalite njegovim gledanjem.