Uz nedvojbeno najfrekventniji model u hrvatskom suvremenom romanu – model tzv. stvarnosne proze, počesto reduciran na medijski 'spektakl stvarnosti', kako ga je u jednom od prethodnih tekstova žirija opisala Katarina Luketić – uočava se i nešto manje 'glasna', ali također učestala tendencija prema fikcionalnoj obradi povijesnih tema.

Ove je godine taj interes osobito uzeo maha i donio niz tekstova raznovrsne strukture, opsega, ambicije, žanra i, dakako, različite literarne vrijednosti. Okretanje prema povijesti nije rezultiralo samo povijesnim romanima, premda romana koje sa sigurnošću možemo tako kvalificirati ima podosta (A-Z, Bizarij, Potres, Okovani snima, Vrijeme laži, Povijest moje obitelji od 1941. do 1991, i nakon, a vjerojatno i Proljeće u Karolinentalu). Također, bitnim slojevima i April u Berlinu, Unterstadt i Život nastanjen sjenama odreda pripadaju jednoj od inačica žanra - u rasponu od Šenoina modela, u kojem povijest u ulozi velike učiteljice valja pisati velikim početnim slovom preko mnogobrojnih transformacija žanra u modernizmu pa do suvremenih zaokreta prema fragmentarizaciji, mikropovijesti, montaži fikcionalnog i dokumentarističkog, upletanja memoarskog, ispovjednoga ili autobiografskoga ili pak 'propitivanja žanra i izbjegavanja ideologije' (Povijest moje obitelji) što ih sa sobom kao 'dosadašnje' obavezne poputbine nosi povijesni roman.

U tom smislu navedenim naslovima, premda nominalno ne pripadaju istoj matrici, valja pribrojiti barem još Polusan i Trajanovo pravilo koji su primarno Bildungsroman i fantastični triler, ali se prema bitnim periodima novije nacionalne prošlosti (vrijeme pred raspad Jugoslavije - Polusan, 1971. – Trajanovo pravilo) odnose kao prema povijesnim događajima, dakle kao prema vremenskim cjelinama čiji se smisao nadaje kao završen ili ih pripovjedač-protagonist situiran u vrijeme zbivanja prepoznaje kao povijesne.

Interpretacija prijelomnih događaja hrvatske novije povijesti postaje najvažniji konceptualni okvir u koji su uklopljene osobne priče u tim romanima. Ukratko, slika suvremenoga povijesnog romana i njemu bliskih tekstova i sama se pokazuje kao povijesna konstelacija poznata pod nazivom 'raznodobnost istodobnoga', jer podrazumijeva poetike različite starosti od kojih su neke već 'sjedokosne', a neke rezultat novijih pogleda na literarnu formu, koncepciju povijesti i odnose između historiografije i fikcionalnoga diskursa.

Vjerujem da razloge trenda nije teško ustanoviti.

S jedne strane, povijesni roman kao reprezentativni žanr (od W. Scotta nadalje) po klasičnom tumačenju G. Lukácsa nastaje u dinamičnim vremenima (nakon Francuske revolucije i napoleonskih ratova), kad mase počinju doživljavati povijesne mijene 'na svojoj koži', razdoblju obilježenom i formiranjem modernih europskih nacija, a sličan je proces, premda anakrono, prošla i Hrvatska pa se domaći čitatelj s lakoćom može uživjeti u pretpostavku da mu je povijest odredila ili usmjerila život te da je fikcionalizacija povijesti uistinu relevantna književna tema.

S druge strane, početak novog stoljeća redovito rađa potrebom da se prošlo preispita pa se dio pisaca, očito s preduvjerenjem da je jedno desetljeće idealna distanca, usredotočio na 20. stoljeće, pri čemu prevladava pripovjedna situacija u kojoj pripovjedač uokviruje vlastitu prošlost obiteljskom, gradskom, nacionalnom ili europskom poviješću koja presudno utječe na privatnu sferu bilo neposredno, bilo dalekim uzrocima koji vežu nekoliko generacija i oblikuju identitet, pa čak i suvremenu egzistencijalnu situaciju protagonista (Unterstadt, Povijest moje obitelji, April u Berlinu, djelomično i Polusan).

Unatoč opsežnoj ovogodišnjoj produkciji, nijedna od povijesnih priča nije ispripovijedana 'mozaičnom' poliperspektivnom vizurom – inače vrlo učestalom u recentnoj produkciji – za kakvom su prošle godine posegnuli Ludwig Bauer u Patnjama Antonije Brabec (muški i ženski pripovjedač) ili Pavao Pavličić koji je svoju ratnu priču u Literarnoj sekciji posredovao sjećanjima devetero različitih likova.

Za sve te romane, međutim, karakteristično je da, umjesto tradicionalnoga histora koji pripovijeda o povijesti s distance u ulozi (ne)zainteresirana promatrača, ovaj tip romana redovito konstruira glas u prvom licu, fragmentarno izlaže fabulu, a selekcija materijala vođena je osobnom perspektivom.

Šanse koje novi okvir nudi su višestruke: problematika koju povijesni roman ili druga forma s elementima povijesnog romana izlaže omogućuje konstrukciju osobnoga i kolektivnog identiteta u znatno širem rasponu, propitivanje rodnih/spolnih uloga, tj. njihova aktualna preraspodjela postaje plastičnija kad se suprotstavi 'čistom' patrijarhalnom castingu iz prošlih epoha; uvlačenje aktera u povijesni kontekst, shodno tome, omogućuje i raznoliko povlačenje granice između privatnoga i javnoga ja.

Očito je također da povijesne teme intrigiraju suvremene domaće pisce/spisateljice i zbog širih ideoloških koncepcija koje zaokupljaju kolektivnu svijest. Na izrazito grbavu balkanskom povijesnom terenu iz povijesne se perspektive kroz oblikovanje osobnih pripovijesti traže korijeni međunacionalne (ne)snošljivosti, uspostavlja osobna/nacionalna građanska legitimacija, privremeno izgubljeni ili potisnuti europski identitet obitelji (nacije), otvaraju se pitanja individualne i kolektivne odgovornosti ili krivnje za mnogobrojne zločine ili nepravde iz bliže i dalje prošlosti, istražuje sudbina manjinskih zajednica na prostoru koji nikad nije pokazivao odviše razumijevanja za manjine, ukratko, sve ono što posjeduje društvenu relevantnost u aktualnom trenutku.

Zbog svega toga romani s povijesnim temama duboko su ideologizirani tekstovi i od te ideologičnosti ne mogu i ne trebaju bježati, a demokratizacija društva omogućila je da se brojni potisnuti ili zabranjeni ideološki sadržaji temeljito i protresu. Stvar je u tome da se s izabranom pozicijom ili pokušajima da se ona višestruko osvijetli adekvatno literarno nose.

Zbog toga otvaranje velikih kolektivnih pitanja iz perspektive individualizirana, a u nekim slučajevima krajnje personalizirana pripovjedača nosi i velike rizike, a katkad i očite književne slabosti: selekcija materijala postaje povremeno potpuno arbitrarnom s gledišta čitateljeva interesa u pripovjednom tkivu, privatno zakriljuje ono što je doista relevantno u literarnom ili javnom pogledu, konstrukcija cjeline žrtvuje se efemernom detalju i u tekstu ubija romanesknu puninu, a diskurs skreće u memoarsko ili publicističko.

Neovisno o tome prozivaju li društvene aktere s lijeve ili desne političke pozicije, u njima dominira napuhano monološko ja koje sebe vidi kao ključara povijesnoga smisla i s te visine dijeli svjetonazorske pouke. Takvi tekstovi, vjerujem, trajat će koliko i javni interes za pikanterije i polemike koje se provlače po kulturnim rubrikama pisanih medija ili televizije.