Pod normalnim okolnostima vjerojatno mi nikada ne bi palo na pamet gledati prigodni praznični program za Dan državnosti na javnoj televiziji jer su takvi programi dosadni do plakanja, a i uvijek izgledaju kao da su uskrsnuli iz nekih prošlih vremena, kada su se na svečanim akademija čitali 'Tifusari' i pjevala 'Konjuh planina'. Beskrajno bombardiranje patetičnim frazama, polaganjem vijenaca po grobljima i spomenarskim prisjećanjima svjedoka slavne prošlosti naporno je, ali odolijeva vremenu otkad je televizije na ovim prostorima. No razlog iz kojeg mi je ove godine bilo barem rubno zanimljivo pogledati kako će javna televizija ilitiga HTV obilježiti Dan državnosti jest to što je ove godine, eto, navršen 'okrugli' broj godina od 30. svibnja 1990., ali i zato što se ove godine Dan državnosti nakon 19 godina opet slavi na taj datum.

Javna televizija, naravno, nije iznevjerila i praznični je program osmislila baš onako kako se to čini već pedesetak godina. Red emisija u kojima se u studiju razgovara s ljudima koji su 1990. tamo bili i vino pili, red priloga u kojima ih gledamo kako s više kose i manje kila prisustvuju The Povijesnom Događaju, turneja po grobljima i spomen-područjima gdje se guraju mikrofoni onima koji onamo polažu vijence, red vojske koja u specijalnim kostimima na Markovom trgu glumi reklamu za tvornicu igračaka, red svečanih koncerata i red dokumentaraca o danima ponosa i slave. Jedino što se razlikovalo od takvog programa u bivšoj državi bilo je to što nije bilo sletova i limene glazbe, ali je zato bila misa.

A bogme su nas i odmah od jutra zaskočili s kontroverzijama. U posebnoj emisiji koju je vodila mlada voditeljica Anita Bilić prvi su gosti bili Vesna Škare Ožbolt i Vladimir Šeks, što je zicer nad zicerima jer Šeks fakat funkcionira kao kakav Broj Jedan iz Alana Forda zato što u Saboru i oko njega sjedi otkad je izbila demokracija, a Vesna Škare Ožbolt uvijek dođe kao nekadašnja predstavnica mlade HDZ-ovske garde, spremna da neformalnije i u obliku hi-hi anegdota malo razmrda atmosferu i pokuša nas uvjeriti da nije baš svima u HDZ-u ugrađena metla uz kičmu. No ništa od toga jučer. Prije nego što su gosti uopće uspjeli doći do riječi, HTV-ovski su dežurni reporteri na Mirogoju uspjeli pod mikrofon upecat predsjednika Milanovića, on je o Danu državnosti rekao ono što je rekao i eto ti ga odmah nevolje. Šeks nakon toga više u studiju nije raspoložen za Broj Jedan-priče o bivšim vremenima, nego smrknut i ozbiljan počinje govoriti o 30. svibnju kao sidrištu hrvatske države i zahtijevati da se poštovanje i uvažavanje 30. svibnja regulira Ustavom, a Vesna Škare-Ožbolt ga praktički pognute glave prati, izgledajući kao da se ne usudi ovaj put pričati zakulisne anegdote o tome koliko su Tuđmanu novinari išli na živce i slično.

Takvo raspoloženje prevladavalo je i u ostatku prigodničarskog programa na HTV-u. Kad god se nije vrtio unaprijed pripremljeni prilog o 30. svibnju 1990. s Manolićem koji na početku prve sjednice višestranačkog sabora pozdravlja dame, gospodu, drugarice i drugove zastupnike i Tuđmanom kako pred gomilom ljudi na Trgu izvodi bizaran folklorni igrokaz s polaganjem kruha i soli u kolijevku, netko je u studiju ili pred mikrofonom na terenu sugovornika tražio da objasni zašto je baš 30. svibnja naj-haj datum za obilježavanje hrvatske državnosti te zatim da se izjasni o Milanovićevu stavu.

Najjači moment u rubrici uvjeravanja gledatelja kako je 30. svibnja megasvetinja bio je početak prijenosa svečane mise u crkvi Svetog Blaža u Zagrebu, tijekom kojeg je HTV-ov urednik programa religijske kulture, Neno Kužina, izjavio da se 30. svibnja slavi spomen na saborsku odluku o prekidu svih odnosa sa SFRJ, što jednostavno nije točno, a bogami je i u srazu s onim Manolićevim pozdravom drugaricama i drugovima na početku sjednice Sabora 30. svibnja 1990. Mislim, kad već cjepidlačimo s datumima, Sabor je 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, a 8. listopada 1991. dovršio proces prekida svih veza RH sa SFRJ. To znam zato što se sjećam kada se to dogodilo, ali zato što je na gotovo svim testiranjima za zapošljavanje novinara na kojima sam ikada bila - postojalo i pitanje u kojem si morao obrazložiti zašto se slave ti državni praznici. No čini se da Neno Kužina nije morao znati te podatke da bi se zaposlio na HTV-u. Niti je HTV-u - barem koliko sam ja vidjela - bilo dovoljno stalo do točnosti da bi ga kasnije ispravio.

Osim tog ne naročito suptilnog, ali zato nonšalantnog prelaženja preko činjenice da 30. svibnja nije datum kada se uspostavljala neovisnost Republike Hrvatske, nego dan kad je održana prva sjednica višestranačkog sabora nakon izbora 1990., praznični program HTV-a bio je obilježen i vrlo tipičnom nostalgijom za danima ponosa i slave, gdje se u većini priloga koji su govorili o hrvatsko putu prema neovisnosti gro sadržaja sastojao od prisjećanja na 1991., Domovinski rat, međunarodno priznanje Hrvatske i ulazak u Europsku uniju, dok se sve ono između nekako fast-forwardalo ili u potpunosti izostavljalo. Jedan od najbizarnijih ficleka takve nostalgije dogodio se tijekom javljanja Edija Škovrlja iz Zadra - ovaj put ne zbog bure, nego zbog razgovora s jednim od prvih zastupnika u višestranačkom saboru iz Zadra, Danijelom Kotlarom. Pitao je Škovrlj u jednom trenutku svojega sugovornika je li vidio kako je jedna od najljepših arhitektonskih instalacija u Hrvatskoj - Pozdrav Suncu u Zadru - toga dana svjetlucala u crveno-bijelim kockicama. Kotlar se na to nasmiješio, kimnuo glavom i rekao da je sve to lijepo, ali da se ipak ne može usporediti s onim vijorenjem zastava i okretanjem vola na ražnju 1990. godine.

Bila je to, kažem, sitnica, ficlek, samo jedan usputni dojam jednog čovjeka koji je izrekao svoj osobni dojam, ali zapravo mi je odmah zapela za uho. Ta je sitnica, naime - uz pogrešku Nene Kužine - slikovita ilustracija svega onoga što je program javne televizije jučer imao za reći o Danu državnosti; veličanje 30. svibnja kao Dana državnosti, iako na taj dan NIJE ostvarena državnost - i nostalgija za vremenima kada se sve rješavalo mahanjem zastavama i okretanjem vola na ražnju. Kao da u trideset godina nismo nimalo odrasli.