Milivoj Telećan rođen je 1940. godine u Splitu. Diplomirao je francuski i talijanski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1964.). Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća dodijeljena mu je čileanska državna stipendija te je proveo dvije godine na studijskom boravku u Santiagu na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Čileu (Universidad de Chile).

Kada se vratio u Hrvatsku, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu osnovana je Katedra za španjolski jezik, gdje 1968. počinje raditi kao asistent, te ostaje predavati sve do umirovljenja 2006., posvećujući najveći dio nastavnog djelovanja raznim vidovima prijevodnih vježbi.

Prevodio je sa španjolskog i francuskog jezika, a hrvatsko je čitateljstvo, kulturnu scenu i književnost zauvijek zadužio kao jedan od prvih prevoditelja hispanoameričke književnosti na španjolskom jeziku. Karijeru književnog prevoditelja započeo je prijevodima s francuskoga (Émile Zola, 'Radost življenja', 1974.), da bi se poslije posvetio španjolskom jezičnom području.

Uz značajne pjesničke prijevode (Pablo Neruda, 'Iz smrti ćemo se nanovo roditi', 2004.), posebno se ističe prijevodima hispanoameričke proze, među kojima su 'Zeleni papa' Miguela Ángela Asturiasa (1975.) te djela Jorgea Luisa Borgesa 'Aleph' (zajedno s Markom Grčićem i Albertom Goldsteinom), 'Izmišljaji', 'Opća povijest gadosti' (s Anitom Vrsaljko, 1985.), 'Osobna biblioteka' (s Markom Grčićem, 2001.), 'Shakespeareovo pamćenje' (2002.) i 'Knjiga od snova' (2003.).

Prevodio je i Álvara Mutisa ('Posljednje pristajanje starog teretnjaka', 2005., 'Ilona dolazi s kišom', 2007.), Gabriela Garcíju Márqueza ('Pukovniku nema tko da piše', 1978., 'Zla kob', 1979., 'Patrijarhova jesen', 1985., 'O ljubavi i drugim nečistim silama', 1996.) te Luisa Sepulvedu ('Starac koji je čitao ljubavne romane', 1998.)

Na španjolski je preveo knjigu Jure Kaštelana 'Sve plavo, nebeski plavo' (Todo azul, azul celeste, 1989.), 'Mediteranski brevijar' Predraga Matvejevića (1991.) i 'Ruke" Ranka Marinkovića (Manos, s Karlom Budorom, 1999.).

Milivoj Telećan bio je dugogodišnji član Društva hrvatskih književnih prevodilaca i u više navrata član Upravnog odbora DHKP-a te predsjednik DHKP-a u dva mandata.

Za svoj predani prevodilački rad 2007. godine dobio je Nagradu Josip Tabak DHKP-a za životno djelo te Nagradu Iso Velikanović za životno djelo, a 1975. godine nagrađen je godišnjom nagradom DHKP-a za 'Zelenog papu' M.A. Asturiasa.