Gledam sinoć na Prvom programu HRT-a snimku koncerta sudionika showa 'The Voice' i malo me štrecne kada u gornjem desnom kutu ekrana spazim poruku: Koncert je snimljen prije donošenja strogih epidemioloških mjera. Naravno da su to napisali. Točno su predvidjeli da će i gledateljima, među kojima sam bila i sama, zatitrati živac u oku kada vide gužvu u Tvornici, kada vide kako se pjevači i voditelji grle, ljube, jedni drugima u facu grakću vrišteće dionice pojedinih pjesama i kako publika uza sve to razdragano plješće i pleše u ritmu muzike. Živac tanani zna mi zaigrati čak i kada slične prizore vidim u igranim filmovima snimljenim prije dvadeset godina, a kamoli kad vidim ovo. Tako da je dobro da su nas utješili, a bogami i porekli da grubo krše The Mjere.

No osim što me ta poruka iz kuta ekrana utješila, malo me i štrecnula jer sam zbog nje postala akutno svjesna da subotu navečer provodim gledajući koncert na televiziji, a nisam na nekom koncertu. Povrh toga, provodim subotu navečer gledajući koncert na kakav inače ne bih otišla. I još mi je pritom sasvim zabavno. Poprilično interesantno, s obzirom na činjenicu da bih prije godinu dana, na primjer, da mi je netko predložio odlazak na koncert na kojem će neki mladi amateri pjevati svoje obrade najvećih hitove hrvatske festivalske i zabavne glazbe uz tu i tamo koji strani hit - umrla od smijeha. A vidi me sad! Sjedim pred televizorom i gledam kako dva hipstera pjevaju Kojote. KOJOTE!!!

Kada malo bolje razmislim, međutim, nije to samo s ovim koncertom i nije samo fora u tome da mi je to bilo zabavno gledati zato što ne mogu otići na neki bolji koncert. Bit ću iskrena i priznati - znala sam i mnoge druge subotnje večeri provesti pred televizorom gledajući 'The Voice'. Još sam se više znala zakačiti na 'Ples sa zvijezama', koji me silno podsjećao na revije umjetničkog klizanja koje sam u djetinjstvu i mladosti očarano pratila zajedno s obožavanom bakom. I 'Zvijezde pjevaju' su me - ovisno o sezoni i izboru pjesama - znale zalijepiti za ekran, pa čak i dovoljno zamantati da bih počela maštati o tome kako i sama nastupam u tom showu, birajući odmah pjesme koje bih pjevala i s kojim bih mentorom vježbala i nastupala. O tome da sam zajedno s pola Balkana plakala na epizodu 'A strane' u kojoj su se razni pjevači prisjećali Olivera Dragojevića bolje da i ne govorim. I dan-danas si znam na Youtubeu pustiti pokoji isječak iz te emisije.

Znam, znam, sad sam si - barem među onima koji me poznaju - totalno uništila streed cred i ugled totalno cool urbane ženske koja obilazi samo underground koncerte i partyje s crnim eyelinerom i dugačkim šalom oko vrata (NIŠTA od toga ne odgovara mojem ličnom opisu, ali govorim o UGLEDU). Ali stvari su takve kakve jesu. Hrvatskoj televiziji jednostavno u zadnjih desetak godina jako dobro ide zabavno-glazbeni program. Išao joj je i nekada davno, kada je tu paradu šljokica i disko-kugli vodio Anton Marti, onda je imala jednu groznu pauzu s abominacijom zvanom 'Sedma noć', e da bi se onda negdje oko dvijetisućite vratili, pretežno s licencnim, ali i pokojim originalnim showom. Nije u tim zabavnim emisijama bilo nešto mnogo svijesti o novim trendovima, glazbenom ukusu mladih, pa čak ni o nekim alternativnim pop-kulturnim i glazbenim kretanjima, ali ono što su radili - mainstream zabavnoglazbeno šarenilo - radili su izvrsno, pa su tako izvrsno odradili i 'The Voice' i ovaj koncert, snimka čijeg je prvog dijela emitirana sinoć.

I sad, dok sam sinoć istodobno uživala u koncertu i očajavala nad vlastitom dosadnom sredovječnošću zbog koje mi je baš bilo super kako voiceovci pjevaju hitove, od kojih gotovo nijedan nije bio mlađi od 30 godina - palo mi je na pamet kako je to zapravo neobično. Naša javna televizija zabavno-glazbeni program odrađuje mnogo bolje nego komercijalci. Redovito se orijentiraju na kvalitetu, a ne na freak show, koji je uvijek jedna od sastavnica privlačnosti takvih showova na komercijalnim televizijama, imaju voditelje kojima uspijeva biti simpatičnima bez suludog glupiranja, čak im i studio iz kojeg emitiraju na ekranima izgleda bolje od onih s komercijalnih programa, koji uvijek, unatoč svem trudu, izgledaju kao hangari.

S druge strane, u onom segmentu koji bi trebao biti najvažniji na javnoj televiziji - informativnom programu - javna televizija već dulji niz godina ozbiljno kaska za komercijalcima, koji imaju i bolje vijesti i bolje dnevnike i bolje voditelje i bolje novinare i bolje priloge i daleko veći broj istraživačkih priloga kojima se otkrivaju raznorazne nepravilnosti i nepravde u društvu. Kako se to dogodilo? Kako to da subotom navečer Dnevnik gledam na komercijalnoj televiziji jer bježim od bedastoća i dosade koju mi serviraju Prisavljani s javnog servisa, a onda zabavu tražim na HRT-u, bježeći od trasha i jeftinih filmova koje nude komercijalci? Negdje je netko u ovom našem televizijskom prostoru krivo skrenuo. A dok svi zajedno razmišljamo kako i zašto se to dogodilo (ili nas boli džon jer ionako gledamo Netflix), pomirimo se s time da HRT u svojem zabavno-glazbenom programu zna simpatično isfurati čak i Kojote. KOJOTE!!!