‘Heimat je prostor od vremena’ filmski je esej o turbulentnom 20. stoljeću u Njemačkoj ispričan kroz prizmu jedne obitelji intelektualaca, napola Židova, napola Nijemaca, obitelji kroz koju su se prelomili svi ključni događaji terora većine, a koja ih podnosi dostojanstveno i dojmljivo artikulira. To je redateljeva obitelj, od djeda učitelja i književnog kritičara Wilhelma Heisea, oca, utjecajnog filozofa i sveučilišnog profesora Wolfganga Heisea, majke, književne urednice Rose Heise, te njihovih prijatelja i suvremenika, uključujući slavnog njemačkog dramatičara Heinera Muellera te književnicu i književnu kritičarku Christu Wolf.

Heise nas hladnim i impersonalnim stilom - njenov monotoni glas u voice overu preko arhivskih dokumenata, starih fotografija ili snimki napuštenih, ruševnih prostora i vlakova - upoznaje sa sudbinom svoje obitelji od vremena uoči Prvog svjetskog rata, preko života u nacističkoj Njemačkoj, pa zatim života u socijalističkoj Istočnoj Njemačkoj pod stalnom prismotrom STASI-ja, sve do postsocijalističkog veremena kad se, kao trenutak kolektivne traume, izdvaja rat na na našim pordučjima.

Unatoč hladnom stilu, Heiseov je film na trenutke itekako potresan, osobito kad dočarava sav užas i strepnju koju su proživljavali Židovi čekajući na deportaciju. Iako se ta zloglasna scena ne sastoji ni od čega drugoga nego od duge snimke beskrajnog popisa Židova za deportaciju, uz koji autor čita pisma svoje rodbine dok jedan za drugim bivaju odvedeni iz Beča u koncentracijske kampove u Poljskoj, efekt nije ništa slabiji od onoga u filmu 'Shoah' Claudea Lanzmanna.

Kako je rastumačio sam redatelj, isprva nije zamislio da bi postojala poveznica između tekstova i vizualnih materijala u filmu. Trebalo je sve biti proizvoljnije, no kada je počeo montirati sve se promijenilo, a čak je i sam samo ilustracije radi pročitao tekst, da bi na kraju to ostala završna verzija filma. 'Iako su za vrijeme snimanja majka i brat još bili živi, nisam želio da oni budu aktivni sudionici, sugovornici u filmu, jer nisam želio da film postane previše sentimentalan', obrazložio je. 'Obitelj je primarni materijal koji umjetnici koriste u svom radu i do sada sam to izbjegavao, činilo mi se kao klišej, koji vrlo često primjećujem i među svojim studentima na umjetničkoj akademiji u Beču. No kad sam shvatio da ću ostati jedini od cijele svoje uže obitelji, shvatio sam da je možda sada došao trenutak da i ja snimim film o svojoj obitelji', dodao je.

Govorio je i o pojmu 'heimat', njemačkoj riječi koja označava nešto više od domovine, i nije ju moguće prevesti, kaže Heise. 'Ako moram to nekako definirati, to bi bilo ono mjesto gdje se nikome ne moramo legitimirati, gdje se nikome ne moramo objašnjavati', govori dodajući da je termin bio često zlorabljen, ne samo u vrijeme nacionalsocijalizma, i da mu se čini važno reaproprirati tu riječ, ponovo joj vratiti inicijalno značenje, bez negativnih konotacija.

Kratko se osvrnuo i na dio filma u kojemu dolazi do preobrata iz socijalističkog u postsocijalističko društvo, kad ljudi napokon progovaraju nakon godina šutnje, prvi put bez političkih pritisaka. 'Bilo mi je interesantno uloviti taj trenutak prekida duge šutnje', kazao je dodavši i da je Heineru Muelleru rat u nekadašnoj Jugoslaviji bio važan kao tema jer je to bila ključna tema tog trenutka, ranih 90-ih u Europi. 'U tom trenuku Mueller više ne piše i tekst o ratu u Jugoslaviji je jedan od rijetkih, i vrlo je osoban, jer je te godine on u poznoj dobi, svega nekoliko godina prije smrti, postao otac.'

Ovo impresivno 3,5-satno putovanje u srce njemačke tame bit će ponovo prikazano u Zagrebu, u Dokukinu KIC u sklopu revije Europske filmkse nagrade, kad će od 13. do 15. prosinca biti prikazano pet filmova nominiranih za EFA u kategoriji naboljeg dokumentarca. Ostali filmavi su: 'Selfie', 'Putinovi svjedoci', 'Medena zelja' i 'Delphine i Carole'.