Govornici prvog okruglog stola na temu mogućnosti i nemogućnosti multikulturalizma, pisac i umirovljeni, ali nipošto mirni profesor književnosti iz Zagreba, Pariza i Rima, Predrag Matvejević (eno ga, opet nakon Bejahada hita na neka predavanja u Rim), pisac i germanist iz Beča i Beograda Ivan Ivanji, političar i vrhunski intelektualac iz Sarajeva Rusmir Mahmutčehajić, složili su se oko toga da, unatoč svim našim nesporazumima, unatoč prilično naporne, ali izazovne konstatacije Leonarda da Vincija da 'odd Istoka do Zapada u svakoj točki imade barem jedne diobe', a u nas, na tako malom i uskom prostoru, ima ih toliko te unatoč čudovišnim oblicima militantnih ideologija i fundamentalizama, sve što je izgubljeno može biti nađeno jer čovjek nije biće zla i zaborava nego dobra i sjećanja.

Matvejević je govorio o nevoljama koje trpi Mediteran, o idejama da se zasnuje alternativna intermediteranska kultura, o potrebi da se pomire različitosti gledanja na Mediteran (ako bi ih Hrvatska uopće imala jer, primjerice, saborski zastupnici, čini se, uopće ne misle da je Mediteran tema koja bi od njih tražila malo pažnje i studioznosti, kamoli posvećenije javne rasprave), jer naiđu razdoblja u kojima prividi postaju privlačniji od stvarnosti, nostalgije opasne, zablude kobnije. 'Stara, nasupana užad, čiji su uzlovi vezali lađe i sudbine leže na dnu, nadomak obale.' Neznanje i nesnošljivost pokidali su ih tamo gdje ih nije izgrizlo more. Neka su odavno odslužila i strunula. Nitko ne zna što bi se moglo od njih još činiti.

Ivanji je bilo zadano multikulturalnost smjestiti u srednjoeuropski prostor, ali se zadržao na primjerima koji su ga poučili da je važno kazati 'ne' generalizacijama koje idu u prilog međunacionalnoj, međuvjerskoj ili međukulturnoj netrpeljivosti. Ivan Ivanji rođen je 1929. u Zrenjaninu. Proveo je 1944. i 1945. godinu kao Židov u koncentracijskim logorima Auschwitz i Buchenwald. Studirao je arhitekturu i germanistiku u Beogradu. Bio je nastavnik, novinar, dramaturg, pomoćnik upravitelja Suvremenog i Narodnog pozorišta u Beogradu, diplomat i Titov prevoditelj za njemački jezik. Iz svog višestruko bogatog života te, napose, iz svojega bogatoga spisateljskoga opusa, Ivanji reda ili sije sjećanja uvijek jasno napisana ili ispričana, hrabra, strašna, često ispunjena čitavom galerijom zanimljivih genijalaca koje je sretao ili pak izmislio, pa zna da je grijeh velik, da je propust ogroman, poopćavati i cijele narode gurati u neku vreću. On to nikada ne čini, jer je to negacija ontološkog digniteta svake književnosti i svake kulture.

Mahmutčehajić je, jer tada ne bi bio on, branio tezu de je Bosna srce Europe (koja sada obuhvaća i Bugarsku i Rumunjsku, a željela bi i Tursku), da to nije nimalo pretenciozno, da se to tiče svih nas, ali da je Bosna i opomena svijetu da je stvaranje homogenih društava iluzija ako naše različitosti ne budu riznice naših duša i umova. Zapravo, iluzije više ne bi trebalo biti otkad je Haški sud stao kažnjavati one za čija djela, kada bih smo ih smjestili kada su bila prije stotinjak godina, u vrijeme djedova sadašnjih ratnih zločinaca, bez prevelike muke bila smatrana herojskim činima. Kao pero moramo biti osjetljivi na svaku nepravdu, da možemo ostati ljudima. Suživot se danas čini nemogućim, a optimizam može biti i naša glupost, jer je zlo toliko banalno da normalan čovjek u nj teško povjeruje, ali i naša vrlina, jer se sve uništeno može i mora obnoviti.

Na Bejahadu se vježba kako to činiti.