Riječ je o nagrađivanoj drami s elementima humora u kojoj pratimo lik golmana Josipa – tumači ga Edi Ćelić - koji nakon ozljede na skijanju odlazi na rehabilitaciju u toplice. Tu počinje njegov proces potrage za odgovorom tko je on zapravo te tko želi biti.

Herakovićev dugometražni debi osvojio je na festivalu Tallinn Black Nights Film Festival, u studenom prošle godine, posebnu nagradu žirija za režiju, što je bilo prilično iznenađenje. Na čuvenom Pulskom filmskom festivalu film je, ipak, ostao bez ijedne nagrade (kritika piše: nezasluženo), a sada mu slijede nastupi na novim festivalima, kao i zagrebačka premijera, najavljena za kraj kolovoza. Osim toga, trenutno ga se može 'uhvatiti' na turneji po jadranskim ljetnim kinima.

S Herakovićem smo razgovarali o radu na 'Pelikanu', ali i o drugim projektima na kojima je bio angažiran, poput filma 'Quo Vadis, Aida?' Jasmile Žbanić, kandidata za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma 2021. godine.

Vaš debitantski film živi ozbiljan festivalski život; nakon međunarodnih izleta, gledali smo ga na FMFS-u u Splitu, a ovih dana i u Puli. Kakav je osjećaj putovati okolo s filmom, nakon sveg tog rada na njemu?

S obzirom na to da mi je ovo prvi film, nisam ranije imao to iskustvo te sam od njega pomalo čak i strepio. Ipak, zbilja je dragocjeno na licu mjesta doživjeti reakciju publike. Osim na festivalima, film je trenutno u kinodistribuciji po jadranskim ljetnim kinima, a nakon projekcija često i gostujem na razgovorima koji su zamišljeni tako da i publika može postavljati pitanja. Film izaziva cijeli spektar reakcija, od izrazito pozitivnih do zbunjenih, ali meni je drago da se iz toga događa neki dijalog i da kao autor imam priliku osjetiti tko su ljudi koji gledaju naš film. Trudimo se na njih gledati ne kao na monolitnu bezličnu 'publiku', nego kao na žive ljude koji su pokazali interes za ono što radimo. Pa je na nama da im taj interes i vratimo, kako filmom, a tako i realnim kontaktom i direktnim razgovorom. Ne skrivamo se od ljudi koji plaćaju kartu za film.

U Tallinnu je 'Pelikan' osvojio posebnu nagradu žirija za režiju u kategoriji First Feature Competition. Znate li čime ste ondje osvojili žiri i kakvi su bili komentari estonske publike?

Festival u Tallinnu zbilja je velik i dobro posjećen događaj, kako od lokalne publike, tako i od sudionika industrije. Film je na svojoj premijeri dobro rezonirao s festivalskom publikom, a ona je bila prilično hrabra u iznošenju komentara i rado su nam prilazili i nakon projekcije sa svojim mišljenjima i teorijama o onome što su vidjeli. 'Pelikan' je malo neobičan film koji se pristupom dijelom i razlikovao od ostatka festivalske selekcije, pa je i to jedan od razloga zbog kojih ga je žiri zamijetio.

Kako vam je palo na pamet snimiti priču baš o nogometašu koji se nalazi na životnom raskrižju?

Obično postoji niz razloga zbog kojih dolazimo do neke ideje, ali srž filma vjerojatno ima svoj korijen u osobnom osjećaju da me vlastita koža naprosto malo žulja. Iz toga je krenulo, a kroz razvoj ideje pronašli smo likove i priču.

Iako je protagonist filma uspješan nogometaš, nema tragova stereotipizacije u njegovom prikazu. Jeste li posebno pazili da do nje ne dođe i jeste li odmah znali da želite lik netipičnog nogometaša? Jeste li i zbog toga odlučili da on bude golman? Kao da je u povijesti bilo više golmana 'netipičnih nogometaša', sjetit ćete se Higuite...

Da, bili smo svjesni toga da ne želimo da naš protagonist bude nogometaš onako kako ih stereotipno zamišljamo. Također, film počinje u momentu u kojem se naš protagonist već pomalo pita je li to što je on sada zbilja on, tako da je već pomalo odmaknut od tog tipskog karaktera. Nikolina Bogdanović i ja smo vrlo rano u pisanju odlučili da bi Josip trebao biti golman. Naprosto nam se pozicija golmana činila najprikladnijom s obzirom na to koliko je specifična. Golman po svemu odudara od svog tima, po poziciji koja je usamljenička, po boji dresa, po tome što smije igrati rukama… Pa nam se činilo da je to - ako radimo na filmu o krizi identiteta i osjećaju nepripadanja samom sebi - idealna pozicija u timu.

Glavnu ulogu povjerili ste Splićaninu i glumcu riječkog HNK Ediju Ćeliću. Što vas je privuklo baš njemu i njegovoj interpretaciji lika?

Prije svega, Edi je naprosto odličan glumac, a onda nije teško pronaći razloge za suradnju. Koscenaristica filma Nikolina Bogdanović skrenula mi je pažnju na njega puno prije nego što smo uopće znali da ćemo ikada napisati scenarij za 'Pelikana'. U jednoj fazi pisanja, kad smo već osjetili potrebu da nekog zamišljamo u glavnoj ulozi, sjetio sam se Edija. To je bila i pomalo instinktivna odluka, a Edi u sebi nosi neku energiju i začudnost koja je meni osobno jako korespondirala s onime kako sam zamišljao Josipa.

Josip je u najmanju ruku čudnjikav tip. Čime ste se vodili u oblikovanju njegovog karaktera?

Pokušali smo ići iznutra, iz problema koji nosi u sebi, a to je da naprosto želi biti netko drugi. Ovo je film o unutarnjem krajoliku čovjeka s nevidljivim problemom i bio je veliki izazov kako to prikazati u filmu, koji kao vizualna umjetnost, logično, više voli probleme koji se vide. Tako je iz tog procesa nastao njegov karakter. On možda jest neobičan, ali je neobičan i njegov problem.

Producentica filma je Tamara Babun iz produkcijske kuće Wolfgang&Dolly, koja stoji iza niza TV hitova unazad nekoliko godina. Kako je došlo do suradnje s njom?

'Pelikan' je producirao tandem sjajnih producenata koji čine Tamara Babun i Matija Drniković. Do produkcijske kuće Wolfgang&Dolly došao sam preko Matije, a on surađuje s Tamarom već nekoliko godina. Matija i ja smo studirali zajedno te smo na Akademiji surađivali na svim mojim studentskim filmovima. Bilo je logično i nekako ispravno da se ta suradnja prelije i u profesionalne vode. Beskrajno mi je drago da se naš producentsko-redateljski duo transformirao u trio koji uključuje Tamaru. Njoj sam jako zahvalan na povjerenju koje mi je dala i na nizu hrabrih producentskih odluka za vrijeme priprema i snimanja filma.

Diplomirali ste filmsku i televizijsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Što je bilo lakše, upisati i završiti Akademiju ili dobiti sredstva za debitantski film?

Teško je reći, a i nisam dosad nikad o tome tako razmišljao. To su procesi koji dolaze u različitim fazama života te, iako su dio istog filmskog puta, postoje u jako različitim kontekstima. Jedno je dio formalnog obrazovanja, a drugo dio profesionalnog rada. Najteže je zapravo napraviti taj prijelaz – ne samo u smislu ostvarivanja nekih prilika, nego uopće se mentalno pripremiti i razumjeti novi okvir u koji smještaš svoj rad.

Snimanje filma je dugotrajan proces; kako se nosite s tim vremenom punim preokreta, strepnji, napetosti... još kad konačno počne snimanje filma, vjerujem da je napeto. Kako zadržati pribranost?

Pa nema baš drugog izbora nego ostati pribran. Vjerujem u smireno rješavanje problema, histerija baš ničemu ne pridonosi. Pomaže ako su i najbliži suradnici istog stava.

Spomenuli ste već da ste na scenariju radili s Nikolinom Bogdanović - kako je tekla ta suradnja? Kada ste znali da imate gotov scenarij?

Slično kao i suradnja s Matijom, povijest suradnji s Nikolinom datira još od studentskih dana. Radili smo zajedno na nekoliko kratkih filmova te nekolicini drugih projekata koji nisu imali tu sreću da su dođu blizu realizacije. Dok smo radili na nekom drugom scenariju, ispričao sam Nikolini ideju za 'Pelikana', koja je tada postojala samo u obliku najosnovnije premise. Bila je prva osoba kojoj sam spomenuo tu ideju i potaknula me da ju raspišem. Predložio sam da to napravimo zajedno i tako smo krenuli u pisanje. Scenarij je nastao izuzetno brzo, intenzivno smo radili i u roku od tri tjedna imali prvu ruku. Kasnije smo, naravno, dorađivali taj tekst, ali uspjeli smo napisati scenarij na impuls. Možda smo zbog toga neke odluke donosili neočekivano spontano i instinktivno. Nikolina je izvrsna scenaristica i njezini instinkti uglavnom su izrazito točni.

Na FMFS-u u Splitu, gdje je 'Pelikan' imao hrvatsku premijeru, rekli ste da mislite da je taj grad idealno mjesto za ovaj film i da mu on paše svojom energijom. Možete li to malo obrazložiti?

Mislio sam na to da je festival nekako spontan i manje formalne atmosfere te da je ta energija prikladna za nas. To se ispostavilo točnim. FMFS je bio odličan odabir.

IMDB navodi da ste na filmu 'Quo Vadis, Aida?' radili kao asistent režije. Kako se prisjećate rada s Jasmilom Žbanić, što ste naučili od nje?

To je bilo kompleksno snimanje, kako zbog tehničkih razloga i velikog broja statista, tako i zbog toga što se u tim uvjetima trebala iznijeti velika autorska ideja. Također, radilo se o izuzetno širokoj koprodukciji koja je okupljala filmske radnike i autore iz velikog broja zemalja, što sa sobom nosi određene specifičnosti. Jasmila je vješta redateljica koja izuzetno respektira svoju ekipu te jako precizno priprema svoje filmove. Upravo sam o pripremi i stvaranju režijskog koncepta nakon tog projekta počeo drugačije razmišljati. Bilo mi je to ogromno iskustvo iz kojeg sam puno toga ponio i to ne samo na filmskom planu.

Iza vas su još poneki angažmani na projektima koji nisu vaši autorski. Što volite kod tih i takvih 'gaža'?

Volim to što mi pružaju priliku da provodim vrijeme na mjestu na kojem nastaje film, a to je set. Kao redatelj, ponekad nemate često priliku nešto autorski režirati naprosto zato što je proces realizacije toliko dugotrajan. Iz asistentske pozicije na setu sam vrlo često okružen radnicima koji svakodnevno rade na filmu. Na kraju krajeva, dobro je biti na mjestu događaja.

Filmski set je specifično mjesto i kako kao redatelj zadržati kontrolu nad situacijom? Jeste li redatelj - tiranin ili idete opušteno te dopuštate improvizacije tijekom rada na filmu?

Nisam redatelj - tiranin, nisam nimalo taj tip osobnosti i uopće mi je to smiješno kao koncept. Djelomično dopuštam improvizacije jer mislim da je tijekom svih faza stvaranja, od pisanja, preko snimanja, do montaže, važno zadržati osjećaj da je još uvijek moguće da otkrijemo nešto novo. Naravno, sve unutar osnovne ideje filma kojoj zapravo služi cijeli taj proces.

Hrvatska kinematografija u posljednje vrijeme iznjedrila je više mladih redateljica i redatelja koji su svojim filmovima ostvarili uspjehe na međunarodnim festivalima... Kakvo se vam se čini stanje u domaćoj kinematografiji danas, koje naslove izdvajate kao one koji su po 'vašem guštu'?

Čini mi se da je najveća stvar koja se dogodila u posljednjih nekoliko godina prilična raznolikost među autorima i filmovima koji se pojavljuju. To više čak i nije tolika novost. Događa se velik broj debitantica i debitanata, što znači da nove ideje prodiru u kinematografiju. Od meni dragih filmova, prošlo je već nekoliko godina otkako se pojavio 'Kratki izlet', a sjajni su mi filmovi s ovogodišnje Pule 'Sigurno mjesto' i posebno srpsko-hrvatska koprodukcija 'Da li ste videli ovu ženu?'.

Što je iduće za film i za vas?

'Pelikan' nastavlja svoju turneju po jadranskim ljetnim kinima, a krajem kolovoza imat ćemo i svoju zagrebačku premijeru te započeti s prikazivanjima po kontinentalnoj Hrvatskoj. Također, postoje pozivi na neke festivale, tako da se nastavlja i festivalski život filma izvan granica Hrvatske. Nastavljam s radom na nekoliko projekata za koje se nadam da će, barem neki, jednog dana zaživjeti. Trenutno radim na dva dugometražna scenarija od kojih je jedan u ranoj, a drugi u već prilično naprednoj fazi razvoja. Sljedeći mjesec na Sarajevo Film Festivalu, u sklopu Cinelinka, pitchamo seriju 'Izgubljeni trag' autora Aleksandra Arsovskog te scenaristica Nikoline Bogdanović i Maje Sviben, a kojoj sam ja pridružen kao redatelj. Ideja ne nedostaje, na njima marljivo radimo i vjerujem da ćemo doći u priliku da ih i realiziramo.