'Veće od traume' nekoliko godina prati grupu žena silovanih u ratu, koje otkrivaju tko su, bez traume sa kojom su bile identificirane više od dva desetljeća. Marija osjeća da ne zaslužuje biti slobodna; Katica se panično boji i najmanje promjene; Ana se osjeća kao malo osamljeno pače izolirano od svih. Zaboravljene od institucija, s neliječenom traumom koja im je uništila zdravlje i odnose, već su bile spremne odustati od sebe i od života. Tada su se pridružile pionirskom programu 'Ja sam mnogo više od moje traume' na kojem nekoliko godina prolaze slojevit i intiman proces osnaživanja vlastitih resursa, iznose priče svojih života, suočavaju se s traumama prošlosti i pronalaze iscjeljenje koje im je dubinski promijenilo živote. Sinopsis je to nagrađivanog filma 'Veće od traume' autorica Vedrane Pribačić i Mirte Puhlovski, s kojima smo razgovarali o dugotrajnom procesu izrade filma i teškoćama s kojima su se susrele.

Vedrana, iako je ovo vaš prvi dugometražni dokumentarac, odmah ste se uhvatili u koštac s jednom izuzetno osjetljivom temom - zacjeljivanje ratne traume u postjugoslavenskom društvu. U filmu možemo vidjeti dio press konferencije 'Žene u domovinskom ratu' na kojoj je istaknuto kako su medijski mnogo više eksponirana iskustva ratnih veterana, dok su iskustva žena i dalje tabu. Što je bio poticaj da se u svom filmu posvetite upravo ženama i kako je izgledao proces njihova pronalaženja?

Vedrana: Ideja je zapravo potekla od moje susjede koja je sa svojom kćerkom tad već godinama sakupljala boce i reciklirala otpad. Razmišljajući o njezinom lošem imovinskom stanju, počela sam joj pomagati u tome i tada me upitala čime se bavim. Nakon što je saznala za moju profesiju, podijelila je sa mnom da je za vrijeme rata u Bosni dvije godine bila zatočena i zlostavljana te je izrazila želju da se o njenom iskustvu snimi film. Budući da je riječ o traumi koja je neliječena punih 25 godina, Mirta i ja smo se složile kako je za takav pothvat iz sigurnosnih razloga nužno uključiti stručnu pomoć. S obzirom na to da je Mirta i sama participirala u sistemskim konstelacijama kod dr. sc. Branke Devčić, bila je upućena da ona vodi i dvogodišnji program grupnog psihološkog osnaživanja žrtava silovanja pod nazivom 'Ja sam mnogo više od moje traume' u organizaciji udruge Žene u Domovinskom ratu. Naravno, složile smo se da bi takvo što bilo od pomoći mojoj susjedi. Ipak, u trenutku kad je već sve bilo isplanirano i dogovoreno te se naša prvotna protagonistkinja došla upoznati sa stručnom ekipom i ostalim sudionicama, ona je odustala. Za nju još nije bilo vrijeme. S druge strane, kako smo mi već počele dolaziti na terapijske seanse, tamo smo upoznale mnogo žena sa sličnim strahovitim pričama i uvjerile se u to da im program uistinu pomaže. Budući da me rat i samu obilježio tada sam osjetila potrebu za aktivističkim angažmanom - svi smo vidjeli mnogo postratnih filmova, uglavnom svjedočanstva ljudi koji iz pozicije boli progovaraju o užasu koji su proživjeli i time, posljedično, ostavljaju gledatelja s osjećajem gorčine u želucu. Mene je zanimalo suprotno: je li moguće kroz prikaz rada na takvim traumama ponuditi neki izlaz iz te patnje?

Mirta: Čovjek treba prihvatiti odgovornost, ne za to što mu se dogodilo, već za to kako živi danas. I dok naša inicijalna protagonistica to nije mogla, žene koje su već bile u programu jesu. Ipak je riječ o traumi koja nakon toliko godina potiskivanja preraste u jednu zagnojenu ranu (primjerice, tome u prilog govori činjenica da su se sve žene iz filma više puta operirale od karcinoma). Dakle, riječ je o svakodnevnom paklu koji čovjeka dovede ili u stanje totalnog kolapsa, ili u stanje da kaže 'dosta je, ja sam jedina koja može napraviti nešto za svoj boljitak'. Čim se ti nalaziš u poziciji žrtve i kriviš drugoga, ti iz te pozicije ne možeš izaći; govorim to iz prve ruke i znam koliko je to težak proces. Iz tog razloga nigdje u filmu se ne referiramo na njih kao na žrtve; naš pristup njima obilježen je empatijom, a ne sažalijevanjem. Mene kao producenticu, ali i kao osobu koja je i sama prolazila kroz slična terapeutska iskustva, zanimalo je koliko su ta unutarnja stanja u kojima se duša odvaja od tijela filmična. Naravno, takvo što je česta tema, ali gotovo uvijek metaforički prikazana, dok je mene zanimao upravo krajnje realističan izričaj. Dakle, dok je Vedrana bila fokusirana da ponudi izlaz fokusirajući se na proces zacjeljivanja, mene je zanimalo je li takvo što uopće moguće realistično prikazati; znala sam ako uspijem u tome, da to i jest na neki način direktan izlaz iz tog pakla.

Ključ svake terapije jest povjerenje, a u ovom slučaju situacija se dodatno usložnjava na nekoliko razina. Ne samo da je riječ o ženama kojima zbog proživljenog upravo toga najviše nedostaje, nego su svoju ranjivost morale podijeliti i sa psihoterapeutima, i s ostalim sudionicama grupne terapije, ali i s filmskom ekipom te posljedično sa svim potencijalnim gledateljima. Možete li reći nešto više o tome kako je njima bio približen ovaj projekt te kako ste uspjele održati harmoniju terapije i bliskost sa subjektima unatoč kameri i svim implikacijama njene prisutnosti?

Mirta: Zadobivanje njihova povjerenja je zahtijevalo mnogo truda i u početku smo dolazile na seanse samo da se međusobno upoznamo i provedemo neko vrijeme zajedno. Može se reći kako se ono zapravo ostvarilo jednim indirektnim putem - naše protagonistice su tad već bile izgradile povjerenje u voditeljicu udruge i terapeute, dok su oni pak imali povjerenje u nas kao filmsku ekipu i našu viziju. Kada smo počele snimati, rekle smo im da je jednako u redu da se žele i ne žele snimati te smo od prvotnog materijala napravile kratki film da im predočimo u kojem smjeru idemo (isti je služio i kao promo za financijere jer smo prvu godinu radile bez novca). Njima se jako svidjelo kad su uvidjele da radimo nešto suptilno, nešto gdje neće biti kasapljene kao što su bile do tada (i od strane institucija, i od sudova, i od okoline u kojima žive), a pogotovo kada su vidjele da ih prikazujemo kao osobe, a ne degradiramo isključivo na aspekt silovanih žena. Na kraju krajeva, rekle smo im da film nećemo ni prikazivati ako one to ne odobre. Takvo što zvuči kao uistinu riskantan potez ako progovaram iz pozicije filmske producentice, ali ja sam vjerovala u dobar ishod jer sam znala da radimo film koji je fokusiran na njihov oporavak i kojem će se uvijek moći vratiti kao podsjetniku na sve ono što su prošle da bi napredovale. Naravno, uvijek je bio prisutan taj 1 posto nesigurnosti, jer one su ipak tjelesno oštećene, a taj dio se najteže mijenja. Tijelo je ono koje je, ako govorimo o žrtvi, najveća žrtva. Duh, um i emocije lakše iznalaze zdrave mehanizme, ali tijelo je ono u kojem se bolest najviše začahuri.

Vedrana: Uz navedeno, imale smo i dogovor s njima da budemo nenametljive kao filmski djelatnici. Maksimalno smo reducirali tim i opremu, primjerice, ja sam se prihvatila snimanja tona, a rasvjetu uopće nismo koristile. Samo uvođenje kamere u prostor je u konačnici rezultiralo jednom lijepom zgodom. Kamera je prvo bila položena na stolicu, kao da je i sama sudionica terapije, a potom su psihoterapeutkinja Emina i voditeljica Branka zatražile da svaka od žena pogleda kroz nju ne bi li si osvijestile što i kako mi to vidimo kroz nju. Nakon što su se međusobno snimale, voditeljica je predložila da 'novi član' dobije ime i tako su nastale 'Oči Feniksa'. Naime, budući da su sudionice same sebe prozvale grupa Feniks, jedna od žena, Marija, sugerirala je to ime, a nama se toliko svidjelo da je ono postalo radna naslovna verzija filma.

U jednoj od prvih scena u filmu, Mirta, vi se pojavljujete i ispred kamere te participirate u psihoterapiji polažući ruke na ramena jedne od žena. Možete li reći nešto više o metodi sistemskih strukturnih konstelacija koja još uvijek spada u alternativnu, neslužbeno prihvaćenu medicinu te koliko je za vas, ako je to uopće moguće, bilo zahtjevno zadržati emotivni odmak u tim situacijama?

Mirta: Pravi klijent te konstelacije bila je Marija, ja sam bila tek reprezent nje same, točnije jednog njezinog aspekta. Bila sam dio nje koji joj pruža ono čega joj je do tog trenutka manjkalo. Znam da se na prvu doima new-agerski, međutim radi se o transverbalnoj komunikaciji i nadam se da ovaj film pomalo demistificira tu metodu. Doduše, seanse su to koje inače traju po dva sata, ali su za potrebe filma, primjerice u toj sceni, stisnute u pet minuta. Naravno, uloga koju sam imala u njezinoj konstelaciji omogućila mi je da pronađem i nešto za sebe, što je bilo od značaja naročito jer je i moja baka, kao i drugi ženski preci, također silovana, a takav teret prenosi se na nas potomke i ja sam ga osjećala cijeli svoj život. Indijanci kažu da ono što imamo i nosimo u sebi prenosimo na sedam generacija. Budući da je ta transgeneracijska trauma pohranjena u meni, za mene je bilo intuitivno istovremeno biti u svim datim ulogama - ja kao producentica i autorica filma, ja kao dio Marijine konstelacije i, konačno, ja koja se suočavam sa svojim osobnim traumama i traumama svojih predaka. Na neki način, to i jest bio jedan od mojih intrinzičnih poticaja za ovaj film. To jest, osobno, ja radim umjetnost prvenstveno za sebe, s nadom da će pomoći i drugima. Prema tome, moje pretenzije nisu visoko estetske, već refleksivne prirode - potaknuti na dublje sagledavanje i razumijevanje nekog problema koji nas muči.

Vedrana: Što se tiče emotivnog distanciranja, moje iskustvo drugačije je od Mirtinog. Premda znam mnogo o ratnim događanjima, naprosto me užasavala činjenica koliko psihopata u našem najbližem okruženju izroni na vidjelo za vrijeme ekstremnih situacija. Te žene nisu zlostavljali stranci, već susjedi i kolege s kojima su do jučer dijelile školsku klupu. Teško mi je bilo ostati profesionalna, puno sam plakala i ušla u stanje potpune patetike (koju treba razlikovati od empatije), posljedično sam počela previše paziti na osjećaje svojih protagonistica što je krenulo odmagati zacrtanoj autorskoj viziji. Tek nekako, s vremenom i promjenom perspektive, uspjela sam se fokusirati na njihovu snagu, što je pak meni dalo snage da se fokusiram na svoj posao. Danas ih vidim kao heroine, ali taj put od sažalijevanja do osjećaja ponosa prošla sam na jedan vrlo senzibilan način.

Autorska odluka da narativ klizi linijom sadašnjost - budućnost, a da se sadržaj fokusira isključivo na proces ozdravljenja rezultirala je portretiranjem žena u punini njihova identiteta. Zapadanje u sentimentalnu i inu eksploataciju pritom je izbjegnuto i stilističkom redukcijom - dramaturške i montažne odluke nenametljive su i daju primat samom dokumentarističkom materijalu. Je li bilo zahtjevno kreativno doprinijeti dojmu, a pritom ne dopustiti da estetika i forma prevladaju nad sadržajem? Jeste li takav stav zauzeli od početka ili se on mijenjao tijekom snimanja?

Mirta: Zapravo je prvotna ideja bila uključiti animaciju kako bismo slikovitije predočile njihove unutarnje procese. Ipak, kad smo počele sa snimanjem, odmah nam je postalo jasno da je zabilježeni materijal uistinu sirov i da bi snimke trebale i ostati takve. Glavna smjernica postala je 'ono unutarnje' i njegova što realističnija prezentacija. Shodno tome se gradila i dramaturgija filma, točnije ona je direktno preslikana dramaturgija samih terapijskih seansi. U tom trenu prestale smo čak i razmišljati o estetici i iako smo pretpostavile da film neće biti posebno priznat od struke jer nije umjetnički, to nam više nije bilo važno.

Vedrana: Na terapiji mi nismo ni imali puno mogućnosti, em zbog vrlo malo opreme, em jer nismo mogle znati što će se unaprijed događati. Primjerice, scena u kojoj voditeljica povlači paralelu između terapijske seanse i samurajskog obreda ispijanja čaja nastala je baš zato što se grupa taj dan toliko posvađala da se s njima više nije moglo raditi. Tek nakon što su odložile krede u kutiju ispred prostorije, kao što su to nekoć radili samuraji sa svojim mačevima, tek nakon što su simbolički predale taj teret koji reprezentira njihove riječi, postupke i obrane, atmosfera se primirila. Dakle, snimke terapija pune su takvih improvizacija i one su ostale organske na neki način, a tek izvan njih smo mogle razmišljati o pitanjima stila i vizualnosti. Primjerice, ono o čemu jesmo razmišljale jesu pauze u filmu, točnije prijelaz sa scena terapije na scene iz privatnog života. Htjele smo da se gledatelj može odmoriti od teških scena, da može predahnuti tijekom filma, baš kao što je i za naše protagonistice važno da mogu predahnuti od svojih trauma.

Kad smo već kod autorskih odluka, zanimljiv mi je bio Mirtin izbor glazbe. Riječ je o etno glazbi u čijoj je pozadini nerijetko prizvuk davnijih doba kada je osjećaj kolektiva bio čvršći. Postoji li osim stilskog i neki značenjski sloj koji bi dekodirao uporabu ovakve glazbe u filmu?

Mirta: Postoji. Budući da je kolektiv glavni aspekt terapije pa i samog filma, odmah smo znale da želimo snažne ženske glasove koji istodobno odašilju poruku boli, snage i zajedništva. Nakon što sam čula nordijsku kantautoricu Eivør, oduševilo me njezino šamansko mumljanje i snažna uloga bubnja te sam počela preslušavati domaću etno glazbu. Na taj način došla sam do Čipkica. One su uistinu bile divne i za vrlo malen honorar su nam praktički poklonile svoju već postojeću glazbu, uz objašnjenje kako im je čast sudjelovati na takvom filmu. Također, htjele smo da svaka protagonistica ima svoju glazbenu podlogu koja odgovara njezinom duhu. Marija je Slavonka i pristajale su joj tamburice, Katica je vrlo društvena osoba i odgovarao joj je zvuk kolektiva kojeg nose Čipkice, a Anu prati zvuk koji vibrira baš kao i ona, odsustvo glazbe i šum stalnog mumljanja. Rezultat je vrlo eklektičan, ali je u skladu s našom koncepcijom - osjećaj težine koji prerasta u snagu i završava katarzom.

Sve žene iz filma svoju traumu potiskuju već više od dva desetljeća, a neke od njih su ju dosad skrivale i od svojih najbližih. Možete li podijeliti što je za njih značio prijelaz iz potpune šutnje na velike ekrane i kako su reagirale na prvo gledanje filma?

Vedrana: Marija je na prvo gledanje bila ponosna i presretna, rekla je 'ovo će mi zauvijek biti podsjetnik na sve ovo što sam napravila za sebe'. Ipak, kad smo imali premijeru na ZagrebDox festivalu, uvukla se u nju nesigurnost. Budući da je bila jedina prisutna od protagonistica, rekla sam joj da će se nakon projekcije postavljati pitanja iz publike i da, ako to želi, može sudjelovati u razgovoru. Nije bila sigurna je li spremna na to i odlučila je pričekati reakciju publike. Nakon prikazivanja, kada se sva publika ustala na noge i započela desetominutne ovacije, zgrabila je mikrofon i istrčala na pozornicu, bio je to prekrasan trenutak. Kasnije nam je priznala da se nakon premijere, po prvi put u 30 godina, naspavala kao beba. Ana je imala drugačiju reakciju. Ja sam otišla kod nje u Gređane kako bismo skupa pogledale film. Bila je u potpunosti nepovezana sa samom sobom, svojim riječima i djelima, nije se uopće nasmijala ni na jednu svoju komičnu izjavu. Fokusirala se isključivo na druge žene i plakala zbog njih i stvari o kojima je tek kroz prvo gledanje filma saznavala o njima. Što se tiče Katice, njezine smo se reakcije iskreno najviše pribojavali jer je ona najzatvorenija od svih njih. Kraj filma, u kojem nas Katica odvodi do kuće u kojoj je silovana i mučena, bio je nešto što uistinu nitko od nas nije očekivao. Uz sve to, nismo mogle biti pored nje jer se preselila u Njemačku i tamo je namjeravala pogledati film sa svojim partnerom. Tek dan nakon što su ga pogledali, nazvala me da bi mi rekla da su oni već nekoliko godina zajedno i da mu nikad nije rekla kroz što je sve prošla. Za vrijeme gledanja njezin partner je samo šutio, a nakon je otišao na balkon zapaliti cigaretu. Kada je došla do njega, plakao je i zagrlio ju uz riječi kako sada zna sve, da ju voli i da joj se više nikada neće ništa loše dogoditi jer će ju on čuvati. To je bio njezin način da mu kaže svoju priču bez iti jedne riječi.

Na kraju filma saznajemo da je program, iako već pet godina uspješan, ukinut zbog nedostatka financijskih sredstava. Unatoč 1800 zabilježenih žrtava silovanja na našim prostorima, zbog inertnosti pravosudnog sustava ponekad se čini da je jedino što preostaje nada u pojedinačne sporadične inicijative. U čemu vidite potencijal filmskog medija da doprinese ovakvim temama i smatrate li da može posjedovati transformativnu moć u ovakvim slučajevima?

Vedrana: Moram naglasiti kako, nažalost, ovim filmom još nismo uspjele zainteresirati ni političke strukture, a nisu se iskazale ni udruge koje se bave ženskim pravima. Ipak, film je tek na svom početku i ne odustajemo od toga. Nakon festivalskih projekcija, prikazivat će se i na HRT-u s obzirom na to da su oni koproducenti. Ono što smo zasada dobili je zaista velika podrška medija i naročito publike. Primjerice, kad je film imao premijeru, Mirta i ja smo bile već jako umorne, imale smo 150 sati materijala na kojem smo radile pet godina i nakon toliko premontiravanja, više nismo znale jesmo li uspjele prenijeti poruku. Mi smo zapravo htjele iskomunicirati univerzalnu važnost rada na sebi i unutarnje promjene kojom on rezultira; ako naše junakinje mogu raditi s tako teškom traumom, onda može svatko. Vjerovale smo da će film doći pogledati onaj tko ga treba pogledati, a potvrda za to stigla je u obliku ogromne podrške publike koja se na spomenutoj premijeri ustajala samo da bi rekla hvala ili podijelila svoje iskustvo.

Mirta: Slažem se, te ovacije publike bile su toliko snažno iskustvo, usuđujem se reći jedno stanje kolektivnog transa. Sve to preneseno je na jednu drugu razinu time što je i sam film nastajao tako - unutar grupe ljudi. To je snaga koja se ne može zaboraviti, ona koja te uzdiže, ne egoistički, već ljudski. Baš kao što je film sastavljen od trenutaka koji su mnogo značili našim protagonistkinjama, tako je i ovaj bio za mene i moj život - zasigurno jedna od crtica koja će mi proletjeti pred očima prije smrti. Dakle, transformativna moć postoji, ali ona dolazi od dolje. Ako jedna osoba u publici preuzme odgovornost za svoj život u svoje ruke, vjerujem da je to rezultat snage filmskog medija. Uz to, treba napomenuti da je osim prikupljanja financijskih sredstava, program imao poteškoća i u prikupljanju ljudi koji bi u njemu sudjelovali. To ih je nagnalo da se krenu razvijati u smjeru Interpretacijskog centra za traumu koji bi za glavni cilj imao destigmatizaciju traume, odnosno promjenu njezine percepcije i odnosa društva prema traumi ne bi li se što veći broj ljudi odvažio na put iscjeljenja. Dobili smo povratnu informaciju od terapeuta da im je angažman našeg filma u tom pogledu uistinu mnogo pomogao jer je doprinio većoj vidljivosti ove teme i jer im je dao dodatni poticaj da se ova priča pokrene, odnosno nastavi razvijati.