"Godina je 1995. Mahir (38) izbjeglica je iz Bosne i već nekoliko godina živi u Puli, u hotelu koji nosi ime grada. Njegovi dani jednolični su i prazni, a njegova prošlost nepoznata. Jedne tople noći početkom ljeta, Mahir na plaži nedaleko od hotela prvi put ugleda Unu, mladu Puljanku. Taj iznenadni susret pobudit će u njemu nadu, dok ga ne sustigne prošlost", stoji u loglineu dugometražnog prvijenca Andreja Korovljeva, pulskog filmaša kojega najviše poznajemo po radu na hvaljenom dokumentarcu o KUD Idijotima i njihovom frontmenu Branku Črncu Tusti.

Korovljev je debitirao dugim metrom u zrelim, mnogi bi rekli i najboljim autorskim godinama, a 'Hotel Pula' već je zapažen prvijenac, a čini se i omiljen kod publike. To ne čudi, budući da je redatelj u turoban kontekst izbjeglištva smjestio ljubavnu priču, suprotstavljajući tako nadu i budućnost osjećajima beznađa i izopćenosti. Korovljev je to učinio filmski autentično i zanatski vješto, a recept mu je sjajno upalio, barem ako je suditi prema reakcijama publike u Areni.

S autorom razgovaramo o njegovom dugometražnom prvijencu, filmskoj projekciji u rasprodanoj Areni, njegovom dokumentarističkom radu i planovima za budućnost.

Ovih dana ste svečano otvorili slavni pulski festival. Osim što se radnja vašeg filma odvija u Puli, ona je i u naslovu - a i vi ste Puležan. Zvuči kao idealan recept za tremu. Kako ste doživjeli prikazivanje filma u Areni?

Upravo tako, idealan recept za predinfarktno stanje. Ceremoniju otvaranja pratio sam u nekoj vrsti transa, nisam bio svjestan da sve kasni i da će film startati s 45 min zakašnjenja, a još kad je publici dana pauza od 10 minuta bio sam u uvjerenju kako će pola publike otići iz arene, međutim to se nije dogodilo. U jednom trenutku, negdje oko sredine filma diskretno sam odšetao do ruba pozornice i sjeo na stolice koje gledaju prema auditorijumu, zapalio cigaretu i desetak minuta promatrao publiku. 5500 ljudi bez žamora, prčkanja po mobitelima, prošetavanja i ćakulanja upijalo je film s velikog platna. Takav prizor arene pamtim od kad sam kao klinac, preskačući ogradu s ekipom iz kvarta, pohodio festival: nema prazne stolice u parteru, tribine su krcate, kao i livada iznad tribina, na kojoj se sjedi po travi. Arena je puna mladih, a čak i ljudi koji nisu uspjeli kupiti karte, s ulice natiskani gledaju film kroz rešetke. U tom trenutku sam znao da je film uspio, da filmska priča komunicira s publikom jer ta vibracija se jednostavno osjeti, ta kemija filmskog doživljaja. Nakon tog trenutka, gromoglasnog aplauza i ovacija na kraju filma, svijet se napokon vratio na svoje.

Znamo da niste "late bloomer" i da iza vas stoji solidan filmski rad, no debitirate dugim metrom u zrelim, mnogi bi rekli i najboljim autorskim godinama... Jeste li htjeli snimiti cjelovečernji film ranije i gdje je, eventualno, zapinjalo?

U biti, rađale su se ideje i ideje za dugi metar kroz karijeru, no nekako se nisam osjećao dovoljno zreo. Kako i biološki muškarci kasnije sazrijevaju, osjetio sam se spreman uhvatiti u koštac s dugom igranom formom negdje u četrdesetima, ranim četrdesetima. E tu sam onda osvijestio činjenicu da ću zbog cijelog procesa koji traje i traje; od razvoja scenarija, projekta, čekanja sredstava itd. film realizirati u pedesetima. Trebao sam sebe zavarati u tridesetima da sam spreman i zreo pa bi bio debitant u četrdesetima. Ovo je i moj dobronamjeran savjet budućim debitantima – preduhitrite sebe i ne čekajte!

Film ste snimili prema književnom predlošku. Što vas je privuklo romanu “Pula” Vladimira Stojsavljevića iz 2009. godine, kako ste u njemu prepoznali materijal za filmsku obradu?

Vaki je napisao kratak, ali moćan roman. Moja producentica i drugarica Dijana Mlađenović na njega mi je ukazala na jednoj pulskoj plaži prije sedam, osam godina i ja sam ga u dahu pročitao. Predivno i kontroverzno štivo smješteno u podosta mračno doba, ali unatoč tome prepuno ljubavi, utopijske ljubavi u kojoj sam se prepoznao kao vječni romantik. Roman, međutim, nije filmičan, činilo mi se nemoguće adaptirati ga kako plovi u povijest i mitologiju Pule od Argonauta do današnjih dana. Roman je baziran na unutarnjoj dihotomiji glavnih likova, filmskim jezikom neprepričljivim stanjima duha i uma. Secirali smo roman, odredili polazišne točke, kamene temeljce Vakijevog prosedea i odlučili oko njih izgraditi neku našu priču, utkati i naša svjedočanstva, budući da smo bili prisutni to vrijeme u Puli. Angažirali smo mladog i talentiranog scenarista Ivana Turkovića Krnjka i krenuli u tu odiseju. Bio je to krupan i ne baš lak poduhvat, ali uživali smo u svakom trenutku oblikovanja filmske priče. Vakiju je Dijana pokazala neki od zadnjih draftova scenarija i jako mu se svidio naš pogled na njegov rukopis. Žao mi je što je bio spriječen doći na festival i doživjeti ga na velikom platnu pred prezadovoljnom publikom.

Pula kao grad dosad nije baš imala mjesto u domaćoj kinematografiji. Koliko je Pula filmična, zašto je ondje dobro snimati?

Pula je itekako filmična, brojni filmovi snimani su u njoj, no Pula je bila ili samo element neke šire priče ili je glumila neke druge lokacije pa čak i Bejrut u jednoj britanskoj seriji. Film koji je potpuno pulski nije do sada snimljen, bar ne u profesionalnim okvirima. Osim svojom filmičnošću, kontrastima povijesnih epoha vidljivim na svakom koraku, čudnom (ne)skladu industrijskog i turističkog, Pula obiluje autentičnim štorijama koje mi stanovnici nekako previdimo jer su sastavni dio nas i naših života, no pisci koji dođu sa strane ili oni koji su rođeni ili odrasli u Puli pa ih životni put odnese iz nje iskoriste te naše priče i stvore maestralna djela. Velikić, Arsenijević pa eto i sam Stojsavljević ispričali su ih jer imaju mogućnost sagledati ih s distance. Pula je neiscrpan izvor, ali mislim da je potrebno iz nje otići da bi čovjek to shvatio. Takav je taj naš puležanski mentalitet.

Glavni glumci u filmu Ermin Bravo i Nika Grbelja imaju sjajnu energiju. Kako je izgledao proces castinga, jeste li od odmah njih dvoje vidjeli u glavnim rolama?

Ermina smo imali odmah na pameti. Kako smo poznavali njegov glumački rad, on nam je već u ranim fazama bio prvi izbor. Nakon našeg prvog susreta pokazao se kao i jedini, ne samo da je opravdao naša očekivanja već je, nakon inicijalnog čitanja teksta, toliko pogodio lik Mahira, oplemenio ga i produbio, da nismo niti pokušali tražiti dalje. Bukvalno nas je osvojio i oborio s nogu. Casting glavne glumice, one koja će utjeloviti tinejdžerku Unu bio je kamen spoticanja. Napravili smo desetine audicija po cijeloj zemlji i suočili se s ogromnim problemom. Mlade glumice nisu mogle uhvatiti kompleksnost lika, a one starije prošle su tu kemiju odrastanja, iako su odlično odglumile – to je ipak bila gluma, a to se zaista osjeti. I onda, na jednoj od zadnjih audicija u Rijeci, pojavila se mlada (tada je imala 19 godina) Nika Grbelja, neiskusna kao glumica, ali prirodan talent s licem koje govori milijun unutarnjih svjetova koji u njoj obitavaju. Sjećam se da sam krišom upalio kameru, zoomirao na njeno lice dok se priprema i čita tekst i s ushitom promatrao tu čaroliju unutarnjeg svijeta mlade djevojke koja postaje žena. Ipak nisam ishitreno postupio već sam je pozvao u uži izbor gdje smo spojili potencijalne glumice s Erminom. Način na koji su oni međusobno kliknuli nije ostavio prostora za ikakvo daljnje razmatranje. To je jednostavno bilo to, opet ponavljam, riječima neuhvatljivo i neopisivo.

"Hotel Pula" iz naslova filma devedesetih godina prošlog stoljeća bio je utočište izbjeglica iz Bosne. Što kažu vaša sjećanja na to doba? Kako je Pula izgledala i kako je lokalna zajednica prihvatila izbjeglice?

Tolerantno i empatično, no mislim da to nije dovoljno traumatiziranim ljudima koji su došli u nepoznatu sredinu, kako geografski tako i kulturološki. Mislim da nismo dovoljno učinili da olakšamo patnju i bol, prigrlili ih jesmo kao žrtve no nismo ih uključili u život, a siguran sam da je upravo to jedino što čovjek želi u tim nesretnim okolnostima. Živjeli smo na paralelnim kolosijecima u istom gradu, mi i oni. U ovom filmu postoji ta jedna osoba, heroina koja spaja ta dva svijeta i daje nadu, koliko ona utopijska bila. Una kao lučonoša daje snažnu poruku i pouku o prihvaćanju i dijeljenju (nasuprot suživotu i toleranciji), a kako vidimo, povijest se opet ciklički ponavlja. Izbjeglice i migranti su među nama, pružimo im život, integrirajmo ih i prigrlimo jer i mi smo prošli kroz ratne strahote, ne tako davno.

Diskoklub Hotela Pula istovremeno je služio kao omiljeno mjesto alternativne pulske mladeži; bilo je okupljalište metal i punk-scene, dok su u sobama spavale izbjeglice... Vi ste i sami zalazili ondje u to doba?

Naravno, prizori iz diska Colosseum autentična su interpretacija. To kultno mjesto je oblikovalo naše mlade živote. Sloboda, glazba, prve ljubavi i pijanstva, a nasuprot tome u hotelskim sobama neopisiva bol i patnja prognanika koju mi nismo bili u mogućnosti i stanju pojmiti kao klinci zaneseni svojim stvarima, svojim odrastanjem. Vrlo tužno, ali i razumljivo jer Pula nije prolazila direktno kroz ratne golgote.

Film se u osnovi bavi jednom nemogućom i zabranjenom ljubavnom pričom. Zašto mislite da su baš takve ljubavne priče filmski najpotentnije?

Od Aristotelove Poetike poznato je da je sukob taj element koji dramski tekst vuče unaprijed. Kroz njega glavni lik savladava prepreke da bi došao do svog cilja koji može završiti sretno ili tragično. Kroz taj trnovit put protagonist priče odrasta, uči, oblikuje se, doživljava katarzu. Gledatelj se poistovjećuje jer i sam u životu sudjeluje u konstantnoj borbi. Kad tome pridodamo ljubav koja je najjači osjećaj, univerzalan i sveobuhvatan, priča dobiva emotivnu motivaciju jer čovjek će učiniti sve kako bi je ostvario, preći će preko svih kanona, društvenih normi i dogmi, borit će se s vjetrenjačama jer vjeruje u iskrenost svojih pobuda. U svaki povijesni period, u svako društvo, u svaki kutak planete možemo smjestiti priču o nemogućoj ljubavi. Ako je pronicljivo kontekstualiziramo i učinimo je vjerodostojnom i slojevitom kroz nju će isplivati na površinu i slika okruženja koja je sve nego dobroćudna i dobronamjerna. Sve ovo vrijedi i za Hotel Pulu koju smo s intencijom oblikovali da bude ne samo ljubavna priča, već i ogledalo nas samih.

Vaši likovi bore se s problemima poput netolerancije i izopćenosti što, nažalost, nije danas rezervirano samo za filmske likove. S druge strane, živimo u društvu stalne propagande o toleranciji i prihvaćanju drugačijeg, što - čini mi se - ostaje bez pravih rezultata. Ne znam ni gdje bih počeo; da li od getoizacije imigranata u velikim zapadnim gradovima, ili pak od posljednjeg slučaja koji smo vidjeli u Hrvatskoj, kada fratri jednog dječaka nisu htjeli svaki dan u rehabilitacijskoj ustanovi na koju ima pravo. Gdje vidite razloge za ovakvu diskrepanciju između onoga što se u društvu želi postići i što se promovira, i onoga što je realno stanje na terenu?

Ovo sam već dosta puta rekao, no zaista vrijedi ponoviti. Tolerancija i suživot nisu pojmovi koje smatram pozitivnim. Tolerirati ne znači prihvatiti, baš kao što suživot ne implicira život s nekim. Tolerancija i suživot nametnuti su normama, nisu naše odluke niti volja. Nasuprot tome, prihvaćanje različitosti i dijeljenje života s drugačijima od tebe predstavljaju vrline koje bi trebali njegovati i na njima graditi naše okruženje i svjetonazor. Tolerancija je bazirana na stereotipima, a oni, povijest je pokazala i stalno nam pokazuje, vode u isključivost, u getoizaciju. Osvrnimo se oko sebe dok šetamo gradom i primijetit ćemo sve što ste naveli u pitanju, ama baš na svakom koraku. Film je moj alat za borbu, moja potreba da prenesem poruku o devijantnosti puta kojem kročimo, potreba da suočim sebe samog s dijaboličnim "normama i vrijednostima" koje konzumiramo bez promišljanja, potreba da kažem da mi to možemo i moramo bolje.

Poznajemo vas kao vrsnog dokumentarista, posebice nastavno na vaš posljednji dox o KUD Idijotima i njihovom frontmenu Branku Črncu Tusti. Koji su izazovi dokumentarne forme spram igrane?

Dokumentarni film koristi posve druge alate nego igrana forma. U dokumentarnom filmu scenarij piše sam život, iz njega preuzimamo i oblikujemo filmsku priču. Stvarni ljudi i događaji su gradivni elementi i osnova, a zadatak dobrog dokumentariste je prepoznati ih, otkriti dramski potencijal koji nose. Stvaranje dokumentarnog filma kompleksno je na posve drugi način, budući da ne znate na što ćete putem naići; kakvi će vam biti sugovornici, koja vrata i koje dimenzije priče će se otvoriti, a koje zatvoriti. Dok ste u procesu rada na dokumentarnom filmu, konstantno ste suočeni s oblikovanjem dramske strukture čije rezultate, kao cjelinu, vidite tek na montažnom stolu. Nepredvidljivost dokumentarca najveći je izazov za autora kako i sam sudjeluje u stvaranju priče pa tako u neku ruku i života. Igrani i dokumentarni film dva su različita filmska roda, u oba podjednako uživam upravo zato što niti jedan alat, osim stilskih, ne mogu upotrijebiti u drugome. Dokumentarac o Tusti najbolje ilustrira navedeno, radili smo ga godinama; kako smo putovali tako smo i otkrivali mnoštvo priča koje nismo znali, iako sam mislio da o svom heroju i o bendu koji me formirao, gradu iz kojeg sam ponikao i glazbenoj sceni čiji sam bio dio znam baš sve.

Osim što je filmska posveta Puli, vaš posljednji film je i svojevrsna posveta lokalnoj filmskoj snazi, budući da velik broj vaše filmske ekipe - od glumaca do tehničara - čine mnogi Puležani. Kako komentiratu tu lokalnu filmsku snagu, njihovo znanje i vještine?

Što se tiče Pule nemamo razloga za brigu! Pula je pokazala da je filmski grad, ne samo svojim kulisama i festivalskom okruženju, već i sve većim brojem filmskih radnika ispred i iza kamere koji stasaju i rastu iz generacije u generaciju. Na našem filmu angažirali smo zaista veliki broj Puležana, što se vidjelo i na naklonu ekipe, koje je bilo možda i najbrojnije u povijesti festivala. Izuzetno sam ponosan na to, posebice na činjenicu da se odmičemo od centralizacije u filmskom stvaralaštvu. Iskreno se nadam da ćemo svi mi koji sada djelujemo potaknuti mlade generacije koje dolaze i usmjeriti ih prema ljepoti filmskog posla.

Što očekujete dalje od filma i kakvi su daljnji njegovi planovi?

Sljedeća stanica je Motovunski Filmski Festival, čije poglavlje nakon 25 godina, nažalost zatvaramo. Projekcija i predstavljanje filma i ekipe je u nedjelju u 21:30h pa ovim putem pozivam one koji su propustili film u Puli da dođu na brdo filmova na posljednji ples. Nakon toga film otvara Brač Film Festival. Krajem kolovoza bit će i zagrebačka premijera, a onda film kreće u redovnu distribuciju koju će pratiti i inozemni festivalski život.