Redatelja Josipa Žuvana samo se uvjetno može nazvati novim licem na filmskoj sceni. On već godinama, naime, režira "dramske dnevne serije", a radio je i na dokumentarnim serijalima za HRT, tako da je dobro znan među akterima domaće filmske industrije.

Nakon čitavog tog, kako sam kaže, "nevjerojatnog drila" na setovima dnevnih serija gdje se producira brzinom munje, a mjesta za greške nema (ili se za greške ne mari, pa redatelji uvijek moraju razmišljati par koraka ispred produkcije - ukoliko ne žele ispasti diletanti), Žuvan se odlučio na filmski iskorak dugometražnim uratkom kojega je započeo pisati još na splitskoj akademiji UMAS, kao student druge godine. Dugo je čekao na svoj dugi metar, i nije pogriješio. "Garbura" je zreo, dobro snimljen i režiran film - vidi se da je nekako odležan - aktualne tematike i lokalnog, a opet globalnog sjaja. Film uvlači u priču, a mladi šibenski glumci Mauro Ercegović Gracin i Franko Floigl zrače talentom, autentičnošću i međusobnom energijom. Bit će prava šteta ako se ne odluče na glumačke karijere. Kamera Tomislava Sutlara pritom bilježi kadrove makadamske, periferne i "ruralne" Dalmacije od kojih obično okrećemo glavu, a koji fantastično portretiraju osjećaj i duh vremena u jednom zaboravljenom kraju kojemu je i "Bog okrenuo leđa". Dakle, ne preostaje mnogo nego ispucavati garbure visoko u zrak, tako da ga se bar malo podsjeti na egzistenciju u ovome zakutku iz kojega se spasiti može, između ostalog, i YouTube karijerom, na čemu Žuvanovi klinci - strastveni ljubitelji pirotehnike - predano rade.

Žuvanova "Garbura" uspješno se naslanja na niz redatelja i redateljica koji su se unazad 6-7 godina pojavili sa svojim zapaženim prvijencima. Riječ je o valu koji traje tamo negdje od Hane Jušić i njezinog filma "Ne gledaj mi u pijat", a koji je odredio početak svojevrsne smjene generacije hrvatskih filmaša. Unatoč stereotipnim i često slabo upućenim opservacijama na domaći film, činjenica je da s novim imenima u posljednjih nekoliko godina on neupitno doživljava i novi zamah, donosi nove filmske poetike i perspektive te se poigrava s kursom nacionalne kinematografije, koju nikako da uspješno brendiramo.

Glavne uloge na filmu imaju već spomenuti mladi šibenski glumci Mauro Ercegović Gracin i Franko Floigl, a tu su i Ivana Roščić, Marija Škaričić, Ljubomir Bandović, Asja Jovanović i Zdenko Jelčić.

Sa Žuvanom razgovaramo o radu na "Garburi", stigmi oko hrvatskog filma te prestižnom filmskom festivalu u San Sebastianu na kojemu je nakon 15 godina "suše" kao hrvatski redatelj nastupio u programu "Novi redatelji".

Film je nastao prema scenariju kojega ste započeli pisati još na splitskoj akademiji UMAS, kao student druge godine. Kako je taj tekst sazrijevao od početne ideje pa sve do snimanja filma, i koliko se putem mijenjao spram onoga što ste prvotno bili zamislili?

- Tad je to bio scenarij za srednjemetražni film. Cijela postavka oko dvije posvađane obitelji i dva dječaka koji se međusobno igraju je ostala ista. Svi likovi su postavljeni već u prvoj ruci scenarija i nisu se puno mijenjali. Najviše se mijenjao pristup priči, jer sam ja doslovno odrastao uz taj scenarij. Kad sam ga s 21 godinom počeo pisati, svjetonazorno sam bio mnogo bliži djeci iz filma, a kad sam napisao zadnju ruku pred samo snimanje filma, puno sam bolje razumio odrasle likove. Dosta se mijenjao i odnos prema tehnologiji. 2008. godine su pametni telefoni i mobilni internet bili tek u povojima. Cijeli dio s tehnologijom je došao negdje pri sredini procesa pisanja. Sjećam se da sam radio obiteljski dokumentarni serijal za HRT. Na snimanju sam čuo kako majka prijeti djeci: “Ako se ne smirite, isključit ću vam WI-FI.” Djeca su se na to uozbiljila kao da je riječ o najopasnijoj prijetnji ikad. Tad sam dobio ideju da ugradim cijeli taj tehnološki aspekt u film.

U međuvremenu ste snimili nekoliko kratkih filmova, ali i radili kao redatelj na sapunicama. Što su vam donijela ta iskustva?

- Redatelj se ne postaje dobivanjem diplome, redatelj se postaje na setu, radeći, režirajući. Mislim da tek nakon što završi akademija kreće onaj najvažniji dio - praktični. Tek tada shvatiš da zapravo ne znaš ništa i da tek kreće praktično obrazovanje. Rad na dramskim dnevnim serijama me formirao kao redatelja u najboljem mogućem smislu jer mi je dao mogućnost da svaki dan (nekad po 9 mjeseci) budem na setu, raskadriravam scene, radim s glumcima, gledam kroz filmski objektiv. To je nevjerojatan dril.

Nakon dugog perioda od čak 15 godina, s vašim smo filmom bili prisutni na Međunarodnom filmskom festivalu u San Sebastianu, u natjecateljskom programu Novi redatelji. Kako ste doživjeli tu projekciju? Pričalo se o višeminutnom aplauzu… Što je, uopće, potrebno da se film ugura na prestižni festival A kategorije? Je li dovoljno “samo” imati dobar film?

- U našem slučaju je bilo dovoljno samo to. Ja sam prije isto mislio da se filmovi “guraju” na festivale i da su potrebni neki lobiji. Tek sad, iz vlastitog iskustva, vidim da to nema nikakve veze s istinom. Selekcija za festivale najviše kategorije je jako rigorozna i ako se ne svidiš selektorima, nemaš nikakve šanse, makar bio rođeni brat od selektora. Oko debitantskog filma najviše strepiš hoće li biti prepoznat i hoće li, uopće, doći do publike, jer si kao autor potpuna nepoznanica. Kad su nam javili da je film primljen u međunarodni filmski festival u San Sebastianu, producent Damir Terešak i ja smo bili oduševljeni, jer nam se čini da je to idealna platforma za svjetsku premijeru jednog debitantskog filma. To je festival koji ima bogatu tradiciju i poznat je po tome da su tamo prikazivali svoje prve i druge filmove redatelji koji su danas kultna imena poput Pedra Almodovara, Romana Polanskog, Francis Forda Coppole, Bong Jonn-hoa i Danny Boylea.

Nakon projekcije filma u San Sebastianu izjavili ste kako ste strahovali da će se tema filma "izgubiti u prijevodu”. Zbog čega niste bili sasvim sigurni u univerzalnost vaše priče?

- Nikad ne možeš biti siguran koliko je nešto univerzalno i prepoznatljivo. Film jako suptilno prikazuje taj dalmatinski provincijalni mentalitet tijekom božićnih blagdana. Za mnoge stvari sam mislio da su jako lokalne i prepoznatljive samo nama koji su iz tog područja, ili eventualno regije. Iznenadila me jako reakcija publike u San Sebastianu. U početku sam mislio da oni tako općenito prihvaćaju svaki film, ali sam poslije po pitanjima na Q&A-u shvatio da su zapravo razumjeli film. Mi često mislimo da smo specifični i posebni po nekim stvarima, ali u biti ovakvih priča kao u Garburi - ima svugdje. Najspecifičniji lik u filmu mi je bio lik babe koju je glumila Asja Jovanović. To je klasični dalmatinski arhetip zajebane babe. Mislio sam da taj lik neće biti prepoznat van granica regije. Nakon projekcije u San Sebastianu mi je prišla neka starija gospođa i rekla da je se najviše dojmio upravo taj lik, jer je taj lik, iako žena - čuvar patrijarhata. To mi je bilo dovoljno, da skužim koliko je zapravo sve prepoznatljivo. Još jedna zanimljiva stvar koju sam primijetio na festivalu u San Sebastianu, a što je nezamislivo kod nas. Ljudi ti prilaze nakon filma i zahvaljuju ti se što si snimio film. Imao sam osjećaj da kulturni proizvod doživljavaju kao nešto vrijedno, što obogaćuje njihov život. Kod nas, nažalost, prosječni Hrvat na kulturnjake gleda kao na uhljebe koji troše novac poreznih obveznika. Ne shvaća se da kultura oblikuje identitet jednog naroda.

Mladi glumci Franko Floigl i Mauro Ercegović Gracin su doista izvrsno utjelovili svoje likove, a njihova međusobna energija na filmu je očigledna. Gdje ste pronašli te dječake-glumce, čini mi se da su uloge za tako mlade likove uvijek najveći problem pri castingu za film?

- Puno energije smo utrošili u proces castinga, jer nam je od početka bilo jasno da bez dobrog Nikole i Antonija, nemamo film koji će funkcionirati. Radili smo casting u nekoliko gradova (Split, Zadar, Sinj) , a dječake smo na kraju našli u Šibeniku. Casting u Šibeniku je vodila Oriana Kunčić i tamo se okupilo jako puno talentirane djece, ali čim su ušetali Mauro Ercegović Gracin i Franko Floigl, znali smo da je to - to. Kod castinga djece nije samo bitan glumački talent, nego i da imaju jako zanimljivu osobnost. Užasno je bitno da oni u sebi nose energiju likova koje igraju.

Vaši dječaci junaci lutaju uokolo i igraju se karabitom, improviziranom pirotehnikom, uključujući, naravno, i garburu iz naslova filma. Kako je izgledalo vaše djetinjstvo, jeste li se zabavljali na slične načine, ide li otuda ideja za film?

- Ovako bi definitivno izgledalo moje djetinjstvo, samo da smo tad imali pametne telefone s kamerama. Božićno vrijeme, za nas klince, je bio najzabavniji period u godini jer je nekako tih petnaestak dana sve bilo dovedeno do krajnosti. Školski praznici, pokloni, božićni filmovi i jako puno pirotehnike. Krajem devedesetih, početkom dvijetisućitih je vladao kult pirotehnike. Na svakom kutu si mogao kupiti ili nabaviti sulude stvari. Iz današnje perspektive, to mi izgleda opasno i nikako ne bih volio da moji nećaci, koji imaju godina koliko i junaci mog filma, tako nešto rade.

Za razliku od vaših junaka, vi niste mogli snimati pirotehničke udare telefonom. Čini se da danas svi žele postati YouTube zvijezde… Vidite li u telefonima, možda je bolje reći, u načinima na koje ih koristimo, problem današnjeg društva ili baš suprotno, emancipatorski potencijal?

- Mnogi učitavaju u Garburi kritiku korištenja mobitela i tehnologije u modernom društvu. Moram priznati da to nije bila moja namjera. Ja sam kao dijete odrastao uz tehnologiju. Ona je doduše tad bila malo manje napredna, ali je bila i dalje jako formativna za mene. Nikad ne bih kritizirao tehnologiju, jer mislim da upravo ona poboljšava život malih provincijalnih mjesta i na neki način im omogućuje da jednako sudjeluju u globalnom iskustvu. Ona je u filmu jako prisutna jer je jako prisutna i u našem životu. Ako pogledamo oko sebe, sve se vrti oko pametnih telefona. Glupo je to ignorirati u filmu koji je smješten u današnje vrijeme. Vrijeme u kojem danas živimo nije ni bolje ni lošije nego nekad. Samo je drugačije.

Kritičar Slobodne Dalmacije Marko Njegić primijetio je da u filmu prikazujete pametne telefone “kao dvosjekli mač: mobiteli su sredstvo pomoću kojeg se Nikola i Antonio mogu proslaviti na YouTubeu, ali oni i uzrokuju jaz među njima, kao i među djecom i roditeljima.” Važno vam je ipak bilo prikazati ovu dijalektiku?

- Luk svake priče počiva na liku koji nešto želi, a zapravo treba nešto drugo. Tako i Nikola želi novi Iphone, ali kad ga dobije, više nije siguran da to nije ono što je htio, barem ne na način na koji je dobio. Djeca uvijek imaju nekakav totem - predmet požude, za kojeg je važno da je bolji, veći, napredniji, skuplji od prijateljevog. U današnje vrijeme to je smartphone s više kamera i boljom rezolucijom slike. Prije su to bile konzole ili PC-jevi s boljim grafičkim karticama. U još davnije vrijeme, mountain bike bicikli s više brzina. Uvijek je bilo bitnije imati bolje nego što tvoj prijatelj ima - biti glavni u ulici. Danas svi misle da su djeca drugačija i da se sve promijenilo. Ja mislim da su djeca uvijek ista, samo da se mijenja ikonografija.

Koji su vaši filmski uzori na stranoj, ali i domaćoj filmskoj sceni? Koje poetike i naslove izdvajate?

- Glupo mi je nabrajati filmske klasike koje su obavezna lektira svakom filmašu, pa ću spomenuti samo neke suvremene filmove koje su obilježili moj život. Prekretnica u mom filmskom životu je bila kad sam pogledao film “12:08 Istočno od Bukurešta” na drugoj godini akademije. Dotad sam mistificirao proces pričanja priče. Mislio sam nemam što reći, jer sam mlad i previše neiskusan da bih išta podijelio sa svijetom. U umjetnosti se često stvara mit oko nekonvencionalnih umjetnika, larger than life likova koji su proživjeli sve i svašta, kao da jedino oni imaju neku težinu i priču za ispričati. Kad sam pogledao neke filmove iz tzv. Rumunjskog novog vala, shvatio sam da i ja kao obična osoba imam nešto za reći. Mene ne fascinira virtuoznost nego jednostavnost, kad pomisliš: “Ovo je toliko jednostavno, a toliko genijalno, zašto se nitko prije toga nije sjetio”. Upravo to sam pomislio kad sam pogledao film “Svi u mojoj obitelji” od Radu Judea, za koji smatram da je i dalje njegov najbolji film. Jako mi je bitan film “I tvoju mamu također” Alfonsa Cuarona kojeg sam prvi put pogledao u osmom razredu i otad ga pogledam svako nekoliko godina. To je prvi film koji mi je pokazao da postoji nešto drugo osim holivudskog filma, na kojem smo svi odrasli. Od suvremenih filmova iz regije bi izdvojio "Tilva Roš". Meni je to osobno najdraži ex-yu film u ovom stoljeću. S njim sam se saživio kao gledatelj, mali provincijalac, a ne kao filmaš. Garbura je jako inspirirana tim filmom. Iako je scenarij za moj film tad već postojao, "Tilva Roš" mi je pokazao kako se može ispričati iskrena priča o odrastanju na ovim prostorima.

Vaša "Garbura” je upravo stigla u kinodistribuciju. Stalno čitamo o lošoj posjećenosti projekcija domaćih filmova u kinodvoranama. Zašto mislite da je domaća publika nepovjerljiva prema našem filmu? Kakav interes za vašim filmom očekujete?

- Domaća publika ima jako veliku predrasudu prema domaćem filmu koju povlači još od razdoblja devedesetih. Teza o lošem hrvatskom filmu koji je inferioran ostalim kinematografijama, je izlizana floskula koja već neki duži period ne drži vodu. Problem je što se na globalnoj razini dogodila polarizacija kino publike. Sve je pogurano do krajnosti. Festivalski filmovi su sve više ezoterični i nimalo ne komuniciraju s publikom van festivalske. Redovna kino publika, s druge strane, u kino ide gledati isključivo filmove sa strip junacima i specijalnim efektima jer ih vezuju za tehnologiju i njih im se ne isplati doma gledati na televizoru. Tako da čak mainstream filmovi Woody Allena i Wes Andersona s hrpom hollywoodskih zvijezda nemaju neku gledanost kad se usporede s Marvelom i DC-ijem. Iskreno, mene to zabrinjava, ne radi Garbure, nego i radi budućih filmova, jer ne bih htio raditi film koji ima naljepnicu na sebi “festivalski” film ili “kino” film. Postoje samo dobar i loš film, a dobar film se mora gledati u kinu s publikom. Kino uopće nije vrijedno radi velikog ekrana i tehničkog aspekta. Film je grupno iskustvo, kao koncert ili kazalište i ima jači efekt kad se gleda u masi. Kad film gledaš sam doma, mislim da ga ne doživiš u potpunosti. Nadam se da će ljudi ići pogledati "Garburu" u kino jer je to takva vrsta filma za kojeg je potrebno kolektivno iskustvo. U njemu će se prisjetiti svog djetinjstva i prepoznati sebe i bližnje.

Vaš prvijenac stiže nakon niza uspješnih debitantskih filmova mladih redatelja i redateljica u posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj. Pojavljuju se novi autori i autorice, drugačije poetike i filmske perspektive. Mislite li da se dešava smjena generacije?

- Prije nekoliko dana sam proslavio tridesetpeti rođendan. Da smo u starom Rimu, vjerojatno ne bih bio živ, jer je prosječna životna dob bila 25 godina, dok kod nas imaš epitet mladog redatelja ili mlade nade i kad pređeš 40. Mislim da je logično da sad dolazi naše vrijeme. Smjena generacija zvuči malo ratoborno, kao da sad mi dolazimo i izbacujemo starije kolege. To je logičan prirodan tijek u kojem ljudi u tridesetima i četrdesetima predstavljaju sadašnjost kinematografije. To ne znači da sad stariji kolege neće snimati filmove i da nemaju što za reći. Ja sam počašćen činjenicom da dijelim festivalski uspjeh sa svojim kolegama i prijateljima s kojima sa studirao i privatno se družio. Kad se u tako kratkom roku zareda nekoliko filmova koji igraju na festivalima A kategorije, to daje neki polet i novu energiju hrvatskoj kinematografiji. Kad nas je više, to skrene i malo više pažnje.

Radnju filma odlučili ste smjestiti u makadamsku, perifernu, “ruralnu” Dalmaciju. Što vas je estetski najviše privuklo tom prostoru, zašto ste htjeli snimati ovaj film na lokaciji koja je, kako je napisao Jurica Pavičić, “ovlaš urbanizirana pustopoljina”? Jer, istina je da ste ovakvu priču mogli snimati i u starom gradu nekog dalmatinskog gradića. Samo, onda bi možda izgubili ovaj, rekao bih, štih "dalmatinskog vesterna" koji vlada "Garburom".

- Ja sam ovaj film smjestio u ovu specifičnu sredinu jer sam ja odrastao u takvoj sredini i jako dobro poznajem taj mentalitet. Za debitantski film je važno da se baviš nečim što poznaješ, jer s iskrenošću možeš kompenzirati manjak iskustva. Osim vizualne ikonografije koja mi je jako zanimljiva, takva sredina nosi sa sobom i niz kulturoloških postavki koje su jako duboko ukorijenjene u dramaturgiju filma. Ovakva priča bi mogla funkcionirati u starom gradu, ali to bi bio drugačiji film.

Jedna od centralnih točki filma je i obračun susjeda oko međe. Htjeli ste odnos dječaka začiniti “pokvarenim starijima”, odnosno jednom tipskom hrvatskom pričom posvađanih susjeda? Čini se da bez te svađe priča dvojice dječaka prijatelja ne bi imala takvu težinu.

- Dio filma s odraslima je okvir u koji je postavljena priča s djecom. Djeca nemaju maksimalni autoritet u obitelji i logično je da se njihova priča mora sudarati s odraslima. Ipak im oni u toj fazi života kroje sudbinu. Dugo sam se mislio trebam li ogoliti priču i pokazati isključivo dječju vizuru. Na kraju sam odustao od čisto dječje fokalizacije, jer tako film dobije više na emotivnoj razini. Uvijek sam spreman pristati i na neke nesavršenosti (narativne i tehničke), ako će emotivni svijet filma profitirati od toga. U ovom slučaju, ispreplitanjem svijeta odraslih i djece, gledatelj dobiva bolji uvid u kompleksnost svijeta u kojem se likovi nalaze. Ja imam osjećaj da često čujem kovanicu “klasična hrvatska priča”. Mnoge hrvatske priče su tipizirane, ali nisu ispričane u kinematografiji na adekvatan način. Opet se moram vratiti na primjer nekadašnjeg rumunjskog filma. Naše kulture su jako slične, samo su oni s puno više iskrenosti secirali svoje društvo. Za neke njihove filmove smatram da su - nikad snimljeni hrvatski filmovi, jer se bave problemima koje i nas muče na svakodnevnoj razini, ali se njih ne dotičemo u filmovima. Mi se često volimo prezentirati kao nešto drugo. To se ustalilo i u svakodnevnom govoru. Maksimalni kompliment koji možeš dati nečemu je “svjetski” ili “europski”. Svakakav odmak od nečega “našeg” je automatski viši stupanj na komparacijskoj ljestvici.

Planirate li već novi projekt i što možete o njemu reći?

- Dan nakon Zagrebačke premijere na ZFF-u sam se probudio s mišlju “Što sad?” Za vrijeme dugotrajnog procesa porađanja prvog filma, nekoliko puta sam došao u iskušenje da odustanem od "Garbure" i napišem neki drugi film, neku drugu ideju koja mi se tad vrtjela po glavi. Drago mi je da to nisam učinio, ali sad je na redu ta druga ideja. Samo se nadam da opet neće toliko dugo vremena proć do realizacije. Ovih 14 godina su isključivo moja krivnja. Film je zapravo dosta uspješno prolazio na natječajima, ali ja sam čekao, jer sam smatrao da moram još izbrusiti tehnički zanat, ali i emotivno sazreti. Sad kad se samozavaravam da sam emocionalno zreo i tehnički potkovan, nadam se da će se skratiti i taj period između prve ruke scenarija i premijere. Nadajmo se.