Na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu gledali smo u Glavnom programu čak četiri debitantska dugometražna filma hrvatskih redateljica i redatelja, među kojima i 'Tragove' Dubravke Turić, redateljice nagrađene Zlatnim lavom u Veneciji za najbolji kratkometražni film ('Belladona', 2015.) O njezinom dugometražnom prvijencu, koji je premijerno bio prikazan na Varšavskom filmskom festivalu, porazgovarali smo nakon hrvatske premijere na ZFF-u, a uoči novog prikazivanja filma u nedjelju u 19h u kinu Tuškanac
Svoj dugometražni prvijenac dočekala je nakon tri uspješna kratkometražna filma, a film govori o znanstvenici Ani (Marija Škaričić) koja proučavajući antropološke tragove pokušava pronaći izlaz iz vlastite traume.
Marija Škaričić u ulozi je žene, posljednje iz nekada velike obitelji, koja prolazi kroz osobnu krizu dok radi na antropološkom istraživanju simbola i urezanih tragova na stećcima. Dobivena saznanja pritom se na neobičan način isprepliću s njezinim životom u vizualno impresivnom uratku iskusne montažerke, scenaristice i dugogodišnje fimske radnice.
Uz Škaričić, zapažene uloge u filmu ostvarili su Nikša Butijer, Mate Bulin, Lana Barić i Tvrtko Jurić. Uz režiju, Dubravka Turić s Danijelom Žeželjom potpisuje i scenarij filma, koji je sama i montirala.
O stećcima, mirilima, gubicima i kretanju iznova porazgovarali smo s redateljicom Turić.
Kako ste doživjeli hrvatsku premijeru vašeg filma? Volite li premijerna prikazivanja, ili strepite od reakcija publike?
- Premijera filma za mene je svaki put vrlo intenzivan događaj. Kombinacija velike uzbuđenosti, ali i treme. Pogotovo kada se radi o domaćoj premijeri, pred ljudima koje poznajem. Hrvatska premijera ‘Tragova’ prikazanog na Zagreb film festivalu prošla je izvrsno. Publika je na film reagirala vrlo emotivno, što mi je bio veliki kompliment.
Što ste još zanimljivoga pogledali na ovogodišnjem ZFF-u, možete li dati neku preporuku na naše čitatelje?
- Zagreb film festival je ove godine, kao i svake, predstavio domaćoj publici niz vrhunskih filmova od kojih su neki nagrađivani na najznačajnijim svjetskim festivalima. Međutim, posebno bih izdvojila film Juraja Lerotića ‘Sigurno mjesto’. Izuzetno djelo, izvan svih gledališnih doživljajnih granica koje poznajem do sada s ovih prostora, potpuni autorski iskorak. Bez obzira na tešku, mučnu temu preporučila bih ga svima. Film koji vas raznese, ali istovremeno i ispuni nekom neshvatljivom, uzvišenom emocijom.
Imate dug staž kao montažerka, iza vas su bezbrojni video spotovi i zaista mnogo filmova, no jeste li oduvijek znali da se želite okušati i kao redateljica? Što vas je poguralo da krenete snimati svoje autorske kratke filmove?
- Moje iskustvo rada na filmu je jako dugačko. Osim što sam montirala tridesetak filmova različitih žanrova, pisala sam scenarije i radila na niz snimanja, u različitim funkcijama. S vremenom se u meni stvorila jaka želja da radim na vlastitim pričama, što sam i probala. Do sada sam snimila tri kratkometražna filma koja su iznimno dobro prošla na najvećim svjetskim festivalima. Cannes, Sundance, Rotterdam, Venecija, gdje sam s jednim od njih, Belladonnom, osvojila i Zlatnog lava za najbolji kratkometražni film. Nakon svega toga dugometražni film došao je kao normalan slijed.
Na koji način vaše montažersko iskustvo i znanja utječu na vaš redateljski rad?
- Montažersko iskustvo rada na filmu bilo mi je vrlo bitno u svim mojim autorskim projektima. Montaža me naučila kombinatorici, promišljanju, narativnom i asocijativnom povezivanju kadrova, ponajviše dramaturgiji. Igranju sa slikom i zvukom. Dugogodišnji rad proveden s raznolikim materijalima i u različitim žanrovima bio mi je čvrsti oslonac za redateljski rad.
Jeste li razmišljali da film prepustite nekome drugom da montira, da vi kao autorica imate neki odmak od materijala, ili ste odmah znali da želite imati sve procese pod kontrolom?
- Kao redateljica, u fazi snimanja komuniciram s puno ljudi i vodim kompleksan proces koji donosi timski rad, u svim fazama izrade filma. U montaži mi je fokus sveden na jednu stvar. Dinamika je samo između mene i materijala i to zahtjeva posebnu vrstu posvećenosti, svojevrsnu izolaciju. Istu kao kod pisanja scenarija. To su faze u kojima sam u potpunoj kontroli nad materijalom i u tome uživam. Teško bi mi bilo prepustiti to nekom drugome. Da ne bih zastranila, u toku rada povremeno pozovem kolege do čijeg mišljenja mi je stalo, da pogledaju i analiziraju što sam napravila.
Kakva ste kao redateljica? Vjerujete li u kult redatelja-tiranina ili dopuštate improvizacije na setu, promjene plana?
- Kada okupim ekipu provodim puno vremena u zajedničkom radu i pripremama prije samog snimanja. Nisam sklona improvizacijama i sve pripremam unaprijed. Svaki detalj. U scenografiji, kostimu, kompoziciji kadra, glumačkoj izvedbi…U pričama koje sam do sada radila to mi je bilo iznimno važno. Što ne znači da će uvijek biti tako. Jer uvijek je sve u službi priče i njezinog filmskog pripovijedanja. Mislim da karakterno ne mogu biti redatelj-tiranin, već se nježno potrudim da sve bude po mojoj zamisli (smijeh).
Uoči premijere, izjavili ste kako se vaša junakinja “grčevito drži prošlosti umjesto da se prepusti životu i ide dalje”. Zašto nam je tako često ponekad krenuti dalje?
- Glavna junakinja u 'Tragovima' je jako dugo u fazi stagnacije, a da toga nije niti svjesna. To je stanje koje vidim vrlo često u životu oko sebe. Linija manjeg otpora. Lakše je snalaziti se u poznatom, makar bilo loše, nego pomaknuti se s mjesta i suočiti se s promjenama. Ali to nije lagani proces. Neizvjesnost koju donose promjene kod većine ljudi budi strah.
Stećci i mirila kojima se bavi junakinja vašeg filma neistražen su i misteriozan fenomen ovih prostora. Kako to da ste im odlučili dati prostora u vašoj priči, što vas je njima privuklo?
- Od malih nogu su me fascinirali stećci razasuti po dalmatinskoj zagori. Tajnoviti, tihi. Tragovi nekih davnih ljudi. Mirila sam upoznala na planinarskim izletima po južnom Velebitu. Jedinstven obred vezan za njih snažno me se dojmio, i to godinama nosim u sebi. Ovaj film bio je prilika za povezivanje svega u jednu priču.
Po čemu ste znali da je Marija Škaričić najbolji izbor za ulogu Ane?
- Marija je iznimno talentirana glumica i prvenstveno prekrasna i senzibilna osoba. Smatrala sam da će upravo ona u potpunosti shvatiti priču i lik Ane, i moći je nadograditi svojim glumačkim umijećem. Dobila je vrlo zahtjevan posao, obzirom da je prisutna u skoro svakom kadru i da je uglavnom sama. Ona u tišini komunicira sa zidovima, papirima, zaslonima, kamenjem... Izgradila je izvrsnu ulogu promišljenim minimalističkim metodama, kirurškom preciznošću. Divim joj se na hrabrosti, posvećenosti i strpljenju.
O filmu ste izjavili i da je nastao na temeljima vašeg vlastitog iskustva. Mislite li da je uopće moguće ispričati priču, a da u nju nismo osobno involvirani?
- Ja sam do sada radila filmove koji su se donekle temeljili na mom iskustvu. Jer je to nešto što znam i znam kako tome pristupiti, davati upute. Mislim da se involviranost autora u priču uvijek osjeti na filmu, bez obzira da li ju je iskustveno doživio ili ne.
Film je imao svjetsku premijeru na Varšavskom film festivalu. Kako ste doživjeli tu projekciju, na koji način je publika reagirala na film?
- Publika je u Varšavi reagirala vrlo emotivno na film. Bilo mi je jako drago jer je to bila svjetska premijera filma, odnosno prvi kontakt s publikom. Prirodno, bila sam nervozna, ali su me smirili i ganuli komentari nakon završene projekcije.
Snimanje vašeg dugometražnog prvijenca pratili su brojni problemi i odgode te se čitava stvar otegla, posebice uz potres i koronu. Ovako sa strane, čini se da je snimiti cjelovečernji film u Hrvatskoj priličan problem i u redovno doba. Kako ste se nosili s tim?
- Proizvodnja dugometražnog filma je dugogodišnji i naporan posao. Strpljivost je jedno od glavnih oružja s kojim morate baratati. U međuvremenu sam, naravno, radila i druge poslove da bih mogla normalno živjeti, dok su se polako stvarali uvjeti za proizvodnju filma. Uz to smo gratis dobili i pandemiju i par jakih potresa, što nas je dodatno usporilo. Međutim, entuzijazam i ljubav prema filmu dovoljni su za izdržati sve prepreke. Bez obzira na ‘vatreno krštenje’, uživala sam u svakom djeliću stvaranja 'Tragova'.
U filmu gledamo sjajne urbane, ali i prirodne vizure. Čitav je film vizualno vrlo jak, vidi se vaša opsesija kadrom. No, gdje vam je bio najveći gušt snimati? Koliko se Biokovo pokazalo izazovnim za čitavu filmsku ekipu?
- Priroda na mene oduvijek ima snažan utjecaj, budi u meni intenzivne emocije. U film sam utrpala neke krajolike koji čak ni geografski nisu blizu, jer su na mene nekada, a i sada, ostavljali snažan dojam. To sam htjela prenijeti u film, barem malo. Nešto što je neopisivo. Biokovo je planina pod kojom je selo od kuda potječu moji preci, moja didovina. Od kada sam se rodila promatram ga iz svih vizura, godišnjih doba. Njegovu surovost, a istovremeno i blagost. Pruža mi neki osjećaj zaštite, smiraja. Snimanje na Biokovu i u selima podno njega ću pamtiti cijeli život. Atmosfera u ekipi je bila zaista posebna, vedra, bez obzira na zahtjevan rad u teškim uvjetima. Ta iznimna priroda nas je sve spojila na neki jedinstven način.
Što je iduće za film, ali i za vas?
- Ja već neko vrijeme radim na novom scenariju za film, i scenariju za krimi TV seriju. Nadam se što bržoj realizaciji, ovaj put bez pandemija, potresa, kuge ili sličnih iznenađenja. Tragovi imaju još jednu projekciju na Zagreb film festivalu u nedjelju 30.10. u 19h u kinu Tuškanac, a nakon toga putuju na Tallinn Black Nights Film Festival. U domaćim kinima prikazuju se od 12. siječnja.