Čestitamo na glavnoj nagradi CineMarta za film 'Ostavi vrata otvorena'. Kako se osjećate?

Puno hvala! Osjećam se motivirano i progutano očekivanjima. S obzirom na to da ovdje razgovaramo o filmu koji još uvijek nije snimljen i koji nitko osim mene nije vidio, ne mogu se osjećati nikako drugačije nego kao - slatka prevara. No za debitantski domaći ansambl film koji ovisi o koprodukciji, ovo znači veliki mir.

Ne brinite se, živimo u svijetu slatkih prevara. No vi ste taj film vidjeli tek u ideji, zamisli, naravno i u scenariju. Možda ga u ovoj fazi već imate i nacrtanog. No, očekujete li da će ispasti točno onakvim kakvim ga sada zamišljate? Je li sve išlo prema planu i s vašim kratkim filmovima koje ste ranije režirali ili su se događali preokreti na setu? Treba li se prepuštati takvim preokretima ili je bolje čvrsto držati se plana?

Pa, nadam se da će ispasti bolji od toga što zamišljam (smijeh). Do sada sam sve filmove snimila onako kako sam ih napisala, tako da se ovaj put pokušavam rastegnuti do kranjih granica u fazi pisanja. Kad krene snimanje sve je, kao i u životu, samo serija kriza i prilagodbi.

Kako, uopće, izgleda sajam CineMart, pogotovo sada, u online izdanju?

CineMart precizno kurira selekciju projekata koje će prezentirati industriji i onda se projekt predstavi pomoću jednostavne prezentacije i kratkog pitcha potencijalnim koproducentima, prodajnim agentima i festivalskim selektorima - potencijalnim partnerima bez čije je pomoći vrlo teško ostvariti domaće projekte. Zatim sa svima zainteresiranima provedemo intenzivnih pola sata razgovarajući o mogućoj suradnji. Tehnologija je, srećom, toliko uznapredovala da virtualnost ne predstavlja veliku razliku. Ljudi su nevjerojatno dobro reagirali na projekt - izgleda da smo pogodili temu i setting s kojim se pola svijeta može poistovjetiti i još uvijek nisam sigurna je li ta činjenica o čovječanstvu tužna ili romantična. Ti ljudi žele raditi s nama jer žele gledati taj film jednako koliko i mi, a to je vrlo rijetko.

Već iz loglinea očito je da će lajtmotiv vašeg filma biti i kritika konzumerizma. Kako se odnosite prema konzumerizmu? Zateknete li se nekada i sami da kupujete iz čiste dosade?

Dosada je za mene možda najbenignija motivacija za kupovinu. Bojim se da kupujem iz puno gorih razloga - da bih si proširila identitet, da bi me roditelji voljeli, da bih sakrila sve negativne konotacije balkanskog identiteta, estetikom se diferencirala od afera Vjetroelektrane, Remorker i Mercedes, da bih dokazala uspjeh i snagu, osigurala status, produžila mladost, potvrdila ženstvenost. Jedva jedvice kupim Domestos koji ne donosi ništa od gore navedenoga. Koliko god bila svjesna svega toga, tome se vrlo teško oduprijeti - pogotovo otkad je, naprimjer, kapitalizam kroz Instagram i slične kanale primio ženski rod za vrat. Znamo da kupujemo kako bismo zakrpali nematerijalne rupe, ali mislim da nismo u potpunosti svjesni toga da kada stojimo u trgovini koja nudi šezdesetak varijanti kuhinja, zapravo biramo između raznih fantazija o vlastitoj budućnosti. Mnogo toga možemo naučiti o svojim potrebama i frustracijama promatrajući se dok žudimo za određenom ručkom kuhinjskog elementa. Konzumerizam i institucija obitelji toliko su isprepleteni da se više ne zna tko koga održava na životu. Kapitalizam ima tendenciju ubrzavati vrijeme do te mjere da ljubav, kvalitetni odnosi, užitak i konkretno promišljanje postaju gotovo nemogući, a u isto vrijeme nameće jasnu ideju toga kako bi obitelj i život trebali izgledati te zahtijeva od nas da se držimo obiteljskih struktura kako bismo (financijski) opstali.

Potpuno se slažem da su kapitalizam i konzumerizam ovisni o instituciji obitelji. Zamišljam da bi tek raspad te i takve institucije mogao uvjetovati njihov kraj. No to je već tema za neki esej. Zanima me, nije li i film prožeo jedan tip konzumerizma? Filmaši idu okolo i pitchaju projekte, pokušavaju se istaći u masi, navesti nekoga da im se pridruži, zapravo kupi dio njihovog projekta. Hiperprodukciju, Netflix i druge platforme neću ni spominjati. Kako se usporiti u tom ludom vremenu, doista posvetiti filmu?

Kad ovako to kažete, zvuči mi kao neki uznemirujući dokumentarac Adama Curtisa. Ali, srećom, nismo u Hollywoodu, među potencijalnim partnerima ima vampira, ali prevladavaju filmski pismeni radnici i najčešće se s druge strane naših sastanaka na marketu nađe neka jednako naivna duša koja naprosto želi gledati nešto što će je utješiti i razveseliti. Kad bih baš do daske nagazila na romantiku i pobrojala sve ruke kroz koje je prošla ova ideja, sve selektore, mentore, inozemne kolege, potencijalne producente i distributere, mogla bih reći da ovaj film porađa nekakav međunarodni kolektiv. Sva sreća da je tako! I da se ideja ovog filma ne odbija o vrlo uske granice jedne male zemlje. Mislim da je upravo ta misao opravdanje za ovaj intervju o filmu koji ne postoji - misao o novonastaloj postavci u kojoj film danas zapravo oblikuje industrija. Misao da postoji paralelni komunikacijski kanal neovisan o politici koji promišlja najrelevantnije ideje današnjice. Hvala kapitalizmu. Naravno da ću pisati scenarij imajući negdje na umu logotipe te komentare producenata i distributera iz cijele Europe. Mogu si vjerovati da me neće pregaziti i da ću od njih pokupiti samo ono najvažnije - puls publike, koji je možda glupo zanemariti u eri u kojoj smo toliko zatrpani nepotrebnim, besmislenim ili možda preteškim za naš trenutni kolektivni emocionalni kapacitet.

Očekujete li da bi za naših života mogla proći ta opsesija materijalnim o kojoj govorimo ili mislite da je prekasno za to?

Gotovo sam sigurna da opsesija materijalnim neće nestati dok smo živi, a ne mislim ni to da smo neka sofisticirana bića koja bi se trebala držati samo onog eteričnog. Dok jedem čokoladu koja se, kao da bih trebala biti zahvalna, hvali da je u proizvodnji preskočila dječji rad, shvaćam da zapravo vjerujem da bismo za nekoliko generacija mogli postići evolucijsku razinu na kojoj tu opsjednutost materijalnim koristimo kako bismo svinuli kapitalizam i okrenuli ga protiv samog sebe te ga natjerali da ulaže u društvenu dobrobit - obrazovanje, osvještavanje i spašavanje vlastitih žrtava.

Prilično hrabro i optimistično vjerovanje.

Mislim da samo gledam dovoljno daleko u budućnost (smijeh).

Vratimo se na CineMart. Sajam je organiziran u sklopu Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu. To je jak festival. Jeste li gledali što u Tiger Competitionu ove godine i što vas se dojmilo?

Imale smo hrpu sastanaka pa sam gledala samo norveški 'The Worst Person in the World' Joachima Triera, s kojim sam se toliko poistovjetila da ga još uvijek probavljam. Milenijalka na pragu tridesetih još uvijek ne uspijeva donijeti bitne životne odluke, razlučiti duboke potrebe od prolaznih senzacija. Obožavam to koliko me taj film provocira i vrijeđa. Režijski je impresivno jednostavan i opušten u formi, a u posljednje vrijeme najviše cijenim te dvije karakteristike. Što se ostatka programa tiče, na watchlisti su mi još 'The Cathedral' Rickyja D'Ambrosea i 'France' Brune Dumonta.

I mene je impresionirao režijski minimalizam scena u novom Trierovu filmu, a opet su nevjerojatno efektne. Primjerice, scena u kojoj se svijet zaledi oko ljubavnika može se u ideji učiniti plitkom, već viđenom, a kod njega nevjerojatno funkcionira - kao da je osmislio ne znam što. Kako balansirati između te jednostavnosti, koje se ponekad plašimo da ne ispadnemo banalni - ali je ona upravo ono što nam treba - i želje za kompleksnošću, šifriranim porukama i svemu ostalome što također očekujemo od dobrog filma?

Kad pogledam ovogodišnji lineup - Trier, Hamaguchi, Kuosmanen- to su tri vrlo jednostavna filma o pažnji i usamljenosti. Izgleda mi kao da su nas globalne krize posljednjih godina natjerale da odbacimo pretencioznost i bavimo se onime što nam treba. Niti jedan film ne može pobjeći od vulgarnosti svoje forme, možda je vrijeme da prestanemo bježati i od vulgarnosti sadržaja. Ionako je poanta samo u tome da se pokaže ono inače skriveno.

Još u 2019. vaš filmski projekt o kojemu govorimo bio je odabran za sudjelovanje u programu First Films First. Kako su izgledale te intenzivne edukacije, kao i mentoriranja? Što je projekt njima dobio, a što vi kao redateljica?

Imali smo dvije genijalne scenarističke radionice na kojima ideja i scenarij prođu kroz najrazličitije ruke mentora, script doctora i drugih redatelja. Kolektivno se traži ono što je najzanimljivije, najaktualnije, što najrelevantnije za širu zajednicu, što je nejasno, što glupo, što ne dobacuje preko državne granice. Tako da je film do sada prošao žešću konfiguraciju - što ne znači nužno da će biti najtočniji, ali znači da je dobio perspektivu puno širu od moje spavaće sobe u minijaturnom Zagrebu, u kojoj bi inače nastao. A ja sam dobila scenaristički trening, definiran smjer, prve potencijalne partnere, prijatelje.

Sve to zvuči kao da film ima totalno uzbudljiv i bogat život, a još je u fazi nastajanja.

Ne kažu bez razloga da film nastaje prije snimanja!

No, opet, čini se da je to doista dugotrajan proces - od trenutka u kojem je scenarij u rukama pa do snimanja. Puno radionica, prepravljanja, razvoja scenarija, sastanaka, pitchinga itd. A čovjek sve to vrijeme raste, mijenja se, i to na privatnom i kreativnom planu. Je li to nekad frustrirajuće - u smislu da želite konačno pustiti to van i krenuti u nešto drugo - ili uživate u procesu?

Istina! Čovjek raste, a pogotovo raste žena koja to prolazi u dvadesetima. Kada sam prije nekoliko godina počela raditi na ovom projektu, bila sam u fazi beznadnog nihilizma i htjela sam da ljudi nakon gledanja ovog filma odu doma i zatraže rastavu. Ali u međuvremenu sam odrasla i shvatila da to nije rješenje, nego posljedica. Jučer sam s cijenjenim kolegom došla do zaključka da je najradosniji dio procesa rada na filmu zapravo rađanje ideje koja te tjera na stvaranje. Sve ostalo je šansa za promašaj. Tako da uživam u odgađanju realizacije i neprocjenjivom rastu koji donosi proces. Nije li jako zanimljivo to da projekt prolazi kroz proces toliko opsežan da se ovaj intervju temelji na djelu koje ne postoji? I da će upravo ovaj trenutak u procesu, u kojem je sve još uvijek moguće, za mene biti vrhunac tog procesa.

Trenutno ste na rezidenciji Cinéfondation u Parizu i radite na tom filmu. Kako izgledaju vaši pariški dani, sama ta rezidencija? Radite li na scenariju ili nečemu drugom?

Inače mi je nemoguće pobjeći zatvorenom krugu preživljavanja od freelanceanja i dobiti vrijeme za rad na scenariju, tako da ovu priliku koristim za pisanje, da. Bit ću iskrena, kad već zauzimam medijski prostor - tip sam osobe za koju je svaka rezidencija, baš poput ovog intervjua, bazično psihološki horor. Previše je to samoće i vremena za osobno propitkivanje za nekoga tko radi da bi opravdao vlastito postojanje. Srećom, Cinéfondation je smješten u Parizu, a on ostavlja vrlo malo prostora za samosažaljenje. Vidjela sam stvari koje su me impresionirale, negirale, ponizile, beskrajno udaljile od rodnog mjesta, od bilo kakvog realiteta, oprale s mene gotovo sav cinizam i pretvorile me u nešto što nigdje ne pripada. Mislim da je to zdrava startna pozicija i da je za sve one koji utječu na javni prostor itekako bitno da se svako toliko izmaknu iz konteksta našeg nezdravog društva. Ne vrijeđam kad nas zovem nezdravima - ne ogorčuje me Hrvatska, ali sam svjesna našeg realiteta, empatiziram preko svih granica i veselim se vidjeti što ćemo postati.

Što očekujete, kada biste mogli krenuti snimati? Imate li već cast?

S obzirom na sve ove pretprodukcijske uspjehe, optimističan plan kaže da ćemo snimati krajem 2023., ali realno, još čekamo HAVC-ovu potporu za produkciju. Pišem s castom u glavi, imamo zastrašujuće mnogo genijalnih glumaca po glavi stanovnika, ali daleko smo od faze produkcije.

Vaš film 'Ostavi vrata otvorena' najavljuje se kao humorna drama. Što vas privlači tom specifičnom žanru?

Kao umjetnicu, privlači me ono potpuno suprotno. Srećom, kontrolira me producentica Rea Rajčić, na koju mislim svaki put kada govorim o projektu u množini, koja uvelike sudjeluje i u samom osmišljavanju ovog filma. Da nema nje, vjerojatno bih napisala obiteljski horor gusto nabijen tjeskobom, koji ni sama ne želim gledati. Kao gledateljicu, privlači me taj tip humorne drame jer nudi nadu, pokazuje što je lijepo, pomaže pronaći ono za što vrijedi živjeti. Mislim da je danas, u medijskom šumu kriza, žutila i ciničnih novinskih naslova, društveno neodgovorno sudjelovati u proizvodnji beznađa.

To ste lijepo rekli mada osobno volim beznađe pojedinih umjetničkih uradaka koji ne forsiraju nadu. Valjda nisam prevladao cinizam o kojemu smo ranije govorili. Zanima me još kako ste uopće došli na ideju za scenarij? Zašto ste odlučili smjestiti film baš u veliki trgovački centar, odnosno u prostor svima prepoznatljivog međunarodnog lanca namještaja? Kako doživljavate taj prostor?

Bila je to Reina ideja! Kreativna producentica daje okvir redateljici opsjednutoj disfunkcionalnim obiteljima koje funkcioniraju. Na trgovačke centre s namještajem gledam kao na društveni fenomen koji nas tjera da vizualiziramo fantaziju o idealnoj obitelji i uvjerava nas da je možemo ostvariti. Daje nam materijal za pričanje priča sebi samima, o sebi samima. Odlazimo ondje s idejom da ćemo promijeniti spavaće sobe i time kompletne živote. Fizički, taj klaustrofobični, konfuzni setting iz nas izvlači zakopane frustracije i daje mikroskopski pregled naših najboljih i najgorih osobina. Vjerujem da je institucija obitelji generalno u krizi - stara tradicionalna pravila polako odumiru, a nismo osmislili nova. No kriza je pozitivna i predstoji nam samo iznova naučiti kako živjeti jedni s drugima. Ovaj film je istraživanje na tu temu.

Kakve nam obitelji donosite u filmu, kako biste ih opisali?

Imamo tipičnu balkansku obitelj, balkansku obitelj iz budućnosti o kakvoj sanjam i neke ljude koji su prisiljeni kršiti pravila i kreirati nove obiteljske strukture.

I ranije ste u svojim kratkim filmovima kao centralnu točku imali obitelji i njihove odnose. Što vas toliko fascinira u tom konceptu obitelji?

Fascinira me vlastiti strah da ću se doživotno zeznuti, naravno.

Priča vašeg novog filma u nastajanju prati četiri obitelji na istom mjestu. Zvuči to kao dosta likova u kadrovima, uz puno rada s glumcima. Zašto volite raditi s glumcima?

Nikad to ne bih rekla (smijeh). Rad s glumcima za mene je, odmah uz pisanje scenarija, provlačenje tijelom kroz slamku. Ne zato što su oni nemogući, nego zato što sam relativno introvertna i razmišljam u apstrakcijama. No potpuno sam fascinirana njihovim sposobnostima i glumačkim probama kao svojevrsnim laboratorijima promišljanja svakodnevice - uvijek patim zato što ih ne možemo pokazati publici.

Što ste zadnje gledali od domaćeg i stranog filma, a da biste preporučili našim čitateljima? Zašto baš te filmove, što vas se dojmilo u njima?

Nedavno sam gledala 'Zbornicu' i probudila mi je nacionalni ponos pa je preporučujem svima, pogotovo onima koji su se uvrijedili na ideju Hrvatske kao nezdravog društva. Danima sam razmišljala i o filmovima 'Drive my Car', 'The Lost Daughter', 'Compartment no. 6', kao i fantastičnom 'System Crasheru', a razlozi su sramotno subjektivni - u posljednje vrijeme reagiram isključivo na emotivno i kapacitirana sam tek za HBO-vu 'Euforiju'.

Kako zamišljate da ćete se osjećati prvog dana snimanja filma 'Ostavi vrata otvorena'?

Točno znam kako! Kao da sam već pet puta snimila taj film i nije mi jasno zašto ponovno imam priliku upropastiti ga.