Judita Gamulin rođena je 1992. u Zagrebu te je diplomirala filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti, a režirala je niz hvaljenih kratkih filmova ('Marica, 'Cvijeće', 'Sedra') koji se u pravilu bave problemima disfunkcionalnih obitelji. 'Cvijeće' je bilo nominirano za studentski Oscar 2015., a s 'Maricom' je sudjelovala u programu Future Frames Međunarodnog filmskog festivala u Karlovym Varyma.

Tko su 'Hejteri'? Koga hejtaju i zašto?

Hejteri su Paško, Sanjin, Mak i Roza, četvero prijatelja iz malog grada rođenih za vrijeme rata u devedesetima koji manje zaista hejtaju, a više traže spas od vlastite produljene adolescencije i društvene pozicije što uzrokuje njihovu egzistencijalnu krizu te krizu identiteta. Oni su pogubljeni milenijalci kao i svi mi rođeni u to vrijeme koji (još uvijek) odrastamo u eri neizvjesnosti.

Pešut objašnjava da milenijalci žive u strahu od nesigurne, ničim zajamčene budućnosti, koji su internizirali, što je promijenilo njihov odnos prema svemu. No po čemu je taj strah od neizvjesne budućnosti milenijalaca drugačiji od onoga koji svi ostali imaju u vrijeme opće nesigurnosti, prekarnih poslova, ali i globalnih prijetnji - ratova, požara...?

Nama je danas nemoguće zamisliti vlastitu nekretninu, stalni posao, odlazak na skijanje, stabilnu politiku i ekonomiju, a istovremeno nam se govori da imamo više mogućnosti nego bilo koja generacija dosad. Imamo svijest o široj perspektivi, o mogućnostima naprednih zemalja, a za isti novac radimo dvostruko više od prethodnih generacija, uštedjeti je potpuno nemoguće, dok nam bivša predsjednica na tu temu poručuje 'nemojte razmišljati samo o onome što volite, razmišljajte malo i o tržištu!'. Sve se to događa u zemlji traumatiziranoj ratnim događanjima koja je svoje ozbiljne traume, umjesto da ih proradi, odlučila njegovati i pretvoriti u nacionalnu baštinu.

Osim toga, otkad je zaposlenje postalo upitno, vojni rok smijurija, a brak tabu tema, odjednom je vrlo teško napustiti adolescenciju i inicirati se u svijet odraslih. Tim više što je adolescent u nama odrastao u eri ekspanzije tehnologije koja njeguje naše najnarcisoidnije i najinfantilnije osobine. Nekad je odrasla osoba bila ona koja je zaposlena i oženjena, a odrasli milenijalci danas nisu ništa drugo nego pubertetlije s (nadajmo se) malo više novca. Tom fenomenu odmaže činjenica da kapitalizam besramno uživa u toj novoj pojavi. Hejtanje, cinizam, humor apsurda i bijeg u virtualno odgovor je milenijalaca svijetu današnjice, svijetu koji je najednom prestao biti tradicionalno logičan.

Otkud pojava jačanja konzervativizma među mladima?

Što se tiče konzervativne mladeži, mislim da se može očekivati da će se od neizvjesnosti mnogi pokušati spasiti ograničavajućim načelima koja življenju daju privid strukture. Devedesete su nas naučile to na teži način. Generacijska kriza itekako je stvarna, no na budućnost gledam pozitivno, nadajući se zaboravljanju starih i ispisivanju nekih novih pravila.

Kako to da ste se odlučili okušati i u kazališnoj režiji?

U kazalište me privukao emocionalni voajerizam koji je na filmu nemoguće postići u takvom intenzitetu te rad s glumcima koji si u filmskoj industriji u ovoj količini ne možemo priuštiti. Tu činjenicu sada shvaćam i kao jednu od najvećih boljki naše kinematografije - grešku na koju smo svaki put iznova natjerani.

'Hejteri' su, prije svega, Dinina autobiografska fikcija i ta je intimnost za mene najveća kvaliteta ovog teksta - zato je i postavljen tako da s publikom komunicira u prvom licu. Ne bih pristala raditi na terenu koji zanatski ne poznajem da se s ovim tekstom ne identificiram koliko je dug i širok. Osjećaj tjeskobe na kojem počiva ova priča - prostranstvo slobode koja je najednom otvorena, a kojom trčimo u vrlo teškim cipelama, jeziva neizvjesnost budućnosti, nametnuta očekivanja i panično traženje pravog načina da se preživi život sastavni su elementi moje glavne pokretačke snage: kronične anksioznosti. Totalno poistovjećivanje ujedno je razlog zašto je ovaj tekst vjerojatno jedini od kojeg bih znala napraviti predstavu koja sliči na kazališnu.

S obzirom na to da Dino tretira prijateljstvo kao biološku obitelj koju biramo sami, ali koju ta činjenica ne čini ništa lakšom institucijom, ispada da je ovaj tekst zapravo građen na temeljima moje omiljene teme. Vjerujem da je svaka obitelj na svoj način disfunkcionalna pa je i ova hejterska upravo takva - zajednica u kojoj se svi vole, traže potvrdu, utjehu, spas, pritom se divljački svađaju, govore jezive strahote, ali čak i kad preskoče sve granice, nitko ne napusti prostoriju.

Koje se reference osjete u predstavi iz glazbe, filma, književnosti, TV serija?

Da su serija, 'Hejteri' bi bili Amazonov sadcom rođen kao izvanbračno dijete serija 'Friends', 'Girls' i 'Transparent'.

Disfunkcionalnim obiteljima vraćate se i u filmu. Pripremate dugometražni igrani film čija se radnja odvija u shopping centru - zašto baš ondje?

Ljudi odlaze u shopping centre s nadom da će preuređujući sebe i svoje domove preurediti svoje živote. Kao i mnogi od nas, kojima su nametnute tradicionalne i kapitalističke ideje obitelji, riskiraju sve kako bi se uklopili u obitelji od kojih bi radije pobjegli. Zanimaju me dinamika svakodnevice koju provodimo u konvencionalnoj strukturi obitelji, obiteljske frustracije prenošene generacijama, roditelji koji nas definiraju kao osobe, mi koji kao takvi definiramo naše nove obitelji - naša vječna usamljenost, navike kojima robujemo i rutina u koju se skrivamo, ona sitna psihologija koja, stvarajući greške u komunikaciji, malo-pomalo mijenja tijek naših života, činjenica da nas tradicionalna, konzervativna ideja obitelji navodi na žudnju za obiteljima koje će nam dati lažan osjećaj uspjeha, svrhe, identiteta, statusa i sreće.

Kakva je po vama tipična hrvatska obitelj?

Tipičnu hrvatsku obitelj zamišljam kao čvrstu strukturu čiji stariji članovi, traumatizirani kaotičnim povijesnim događajima na ovom području, teže svemu što nalikuje na stabilnost - konzervativne vrijednosti, jaki politički narativi, novac, očekivani životni putevi. Težnja stabilnosti postaje glavno psihološko nasljedstvo, a ujedno najčešće zadržava članove unutar obiteljskog nukleusa čak i kada pomisle da bi iz njega pobjegli, pa njihove frustracije zadaju ton odrastanju mlađih generacija. Isti koncept dolazi u raznim varijantama i često nije fatalan kao što ovdje zvuči. Strah od usamljenosti potenciran je činjenicom da smo često usamljeni i samim time što smo okrenuti obitelji - najusamljeniji smo među onima koji nas podrazumijevaju te je tada teško zamisliti što nas čeka ako ostanemo i bez tog minimuma. Ima nešto u ideji tog filma što se isprepliće s problematikom milenijalaca - sigurnost neslobode Marici je draža od neizvjesnosti slobode, a mislim da su se mnoge generacije do danas na taj način 'spasile' od te slobode.

Kazali ste da ste kroz montažu naučili sve što znate o filmu te da su vam tehničke i zanatske stvari lagane, ali da je 'šteta što film možeš zeznuti na sto drugih načina'. Mislite li da ste neki film 'zeznuli'?

Mislim da sam dosad zeznula sve svoje filmove. Takva samokritičnost vjerojatno nije najzdravija, ali za mene je put prema dobrom filmu popločan prethodnim filmovima koje ne mogu ispraviti. Sve sam ih proizvodila kroz formativne godine, a proces je toliko dug da bih često prerasla vlastiti materijal u razdoblju između prvog drafta scenarija i finalnog proizvoda. Osim toga, u istim tim godinama najteže se suočiti s vlastitom ranjivošću koja je, nažalost, jedina vrijedna umjetnička polazišna točka.

Mijenja li se položaj žena u filmskoj industriji nabolje ili je sve samo privid?

Domaća filmska industrija ženama odnedavno otvara sve više prilika i zato sada imamo nevjerojatno kvalitetne dugometražne filmove kao što su oni Hane Jušić i Čejen Černić, a dolazi još nekoliko njih kojima se jako veselim i to su filmovi Sonje Tarokić, Ivane Škrabalo i Jasne Nanut. Vjerojatno neću doživjeti dan u kojem će spol prestati biti tema kada se govori o kinematografiji i zato me dugo mučilo treba li o tome uopće govoriti ili treba govoriti još više. Naša frustracija leži u tome što svjesno živimo u eri neravnopravnosti, u rezultatu dugogodišnjeg inzistiranja na tradiciji. Tako smo odgajani, obrazovani, nosili smo je s koljena na koljeno i danas je toliko duboko u nama da je teško uprijeti prstom u konkretne krivce. Zato položaj žene u Hrvatskoj nije promjenjiv unutar jednog životnog vijeka, no osjetno se mijenja njihov stav - javlja se neka nova hrabrost, nestaje duh inferiornosti, vječni osjećaj da smo nepozvane na dobar tulum, makar se na taj tulum pozvale same.