Kao i u višestruko nagrađivanom filmu 'Takva su pravila' iz 2015., i u svom se najnovijem uratku Ognjen Sviličić bavi borbom pojedinca protiv okoline i odolijevanju konformizmu, pri čemu u fokus stavlja one najosjetljivije u formativnim godinama, tinejdžere. U 'Glasu' glavni lik Goran, kojega tumači Franko Jakovčević, pruža otpor svojoj okolini, budući da je čvrsto uvjeren kako vjera ne smije biti prisilna. Nasuprot mu je, prije svega ravnateljica internata, koju igra bosanska glumica Belma Salkunić.

Glume još Karla Brbić, Barbara Vicković, Igor Kovač, Goran Bogdan, Stipe Radoja i Josip Lukić. Film je nastao u koprodukciji Maxima filma, Biberche productions i Skopje film studija, distributer je 2i Filma, a scenarij, pored Sviličića potpisuje Marijana Verhoef.

'Glas' nudi suptilnu, ali nedvosmislenu kritiku Katoličke crkve. Mislite li da će crkva reagirati na to?

Zapravo ne razmišljam previše o tome. Kako ni na kakav način nisam vezan za Katoličku crkvu, onda nisam ni ovisan o njenom mišljenju. Osim toga, ne vjerujem da ovaj film na bilo koji način može ugroziti položaj te organizacije u našem društvu. Ovo je prije svega priča o konformizmu i borbi pojedinca za vlastito mišljenje. Jedino bi moglo biti problema ako crkva odluči vršiti pritisak na javne ustanove oko ovoga filma, što se događalo prije. To će onda samo potvrditi tezu koju tematizira 'Glas', da u našem društvu vjera nije odvojena od države na način na koji je to uređeno u državama koje su nam uzori, poput Njemačke ili Francuske. Ono što bi mi bilo zanimljivo čuti je mišljenje teologa jer mislim da je film zapravo jako katolički. Iskreno mislim da je ovo film koji je u velikoj mjeri nadahnut Svetim pismom i metaforama koje se tamo na ovaj ili onaj način prenose.

Kako su na film reagirali gledatelji u Busanu, a kako u Varšavi?

U Busanu su prije svega vidjeli priču o borbi pojedinca protiv okoline te su u tom smislu bile intonirane i kritike koje su izašle u nihovim novinama. Iako je polovica publike bila iz Europe ili SAD-a, bilo mi je drago da film komunicira sa sasvim udaljenom publikom koja ne poznaje doktrine katoličke vjere, barem ne u mjeri kao mi ovdje. U Varšavi je bilo malo drugačije. Tamo su komentari, kao i kritike koje su izašle poslje projekcije, bile ponajviše usmjerene na sličnosti s poljskim društvom koje je također prožeto jakim utjecajem Katoličke crkve. Zanimljivo je da su Hrvatska i Poljska granične zemlje katolika, svojevrsna granica s pravoslavljem. U tome vidim nekakvu snažnu pristunost religije u Poljskoj i u Hrvatskoj, međutim problem u obje zemlje je to što prevelika prisutnost nečega često donosi omraženost. Još se sjećam Jugoslavije u kojoj su svugdje bili komunistički simboli i koje sam, moram priznati, mrzio, samo zato što su postavljeni gdje treba i gdje ne treba. Slična stvar se danas događa s križevima. Ljudi ne vole kad ih previše gnjavite, tako misle i u Varšavi.

Glavnu žensku ulogu dali ste Belmi Salkunić, sjajnoj, ali kod nas malo poznatoj bosanskoj glumici. Gdje ste ju otkrili?

Nju mi je preporučila njezina prijateljica i kolegica sa studija glume Nađa Josimović. Belmi sam poslao tekst i ona se odjenula u kostim kakav je zamislila da taj lik nosi i snimila ulogu. I to je bilo točno to kako taj lik mora izgledati. Dakle to se dogodilo slučajno, a htio sam glumicu koja nosi u sebi nešto drugačiju energiju.

Salkunić igra ravnateljicu Doma za nezbrinutu djecu i njezin je lik vrlo upečatljiv, posebna kombinacija blagosti i sadizma, primjer pasivne agresije. Može li se ovaj lik uzeti kao metafora za Katoličku crkvu u Hrvatskoj?

Slažem se. Mislim da je Belma savršeno odigrala upravo tu naizgled srdačnu, ali jako opasnu osobu. Mislim da svaka diktatura počinje s dobrim namjerama i Belma je upravo s tim dobrim namjerama branila svoj lik. Njezin lik nije pokvraren, ona zbilja vjeruje u to što govori, ali vjeruje bez sumnje. Zapravo prihvaća dogmu. Dogma je po definiciji nešto što se ne bi smjelo preispitivati. Moje mišljenje je da se sve može dovesti u pitanje. Ta dva poimanja svijeta se u filmu 'Glas' vide kroz sukob dječaka koji dolazi u internat i koji propituje sve što se stavlja pred njega i Belme koja slijepo vjeruje. Mislim da se ta dva principa ogledaju u današnjoj Hrvatskoj pa čak i u odnosima desne i lijeve strane društva. Uvijek je borba između ljudi koje bezrezervno vjeruju i onih koji sumnjaju. Osobno nisam siguran koji su u pravu ali znam da su ovi koji sumnjaju u sve i propituju zaslužni za to da imamo električnu energiju, računala, da putujemo avionima i služimo se internetom.

U odnosu na ranije vaše filmove, slika Hrvatske u 'Glasu' je ipak nešto vedrija. Znači li to da vam se čini da se stvari ovdje popravljaju?

U Hrvatskoj se stvari sigurno popravljaju samo što građani ove zemlje to ne vide jer su promjene jako spore. To je kao što ne primjećujemo da se Zemlja okreće pa ipak nakon nekog vremena dođe dan. Ovaj film je vedar možda i zbog razloga jer je prošli bio odviše depresivan i htio sam snimiti barem jedan film u životu u kojem će biti više od dvoje ljudi i više od tri boje. Nisam siguran da sam sasvim uspio, ali barem sam pokušao biti vedar. Ono što me zanimalo je da se u toj lijepoj mediteranskoj slici nazire jedna opasnost. Ovaj put je ta opasnost skrivena iza lijepe i vedre slike naše zbilja jedinstvene obale.

Prije nekoliko godina izjavili ste :'U Hrvatskoj je moguća subverzivnost na filmu do mile volje jer film naprosto nikoga ne zanima.' Vrijedi li to i dalje? Zanima li ikoga hrvatski film?

Mislim da generalno Hrvate kultura ne zanima. Zanimaju ih nogomet, sport, vrlo bazične stvari koje čine današnju sliku društva. To bi bilo u redu i po tome bi Hrvatska bila slična mnogim europskim zemljama, ali postoji jedan veliki problem: Naše elite, javne ustanove koje bi se trebale baviti kulturom, kultura ne zanima. Prije svega mislim na HRT koji godišnje budžete troši na serije poput 'Generala' koja je toliko loša da je postala predmet ismijavanja, a nisu u stanju otkupiti filmove zbog kojih smo poznati u Europu. Tu mislim i na Ministarstvo kulture koje samostalne umjetnike stavlja u poziciju prosjaka i tu mislim na političare koji nikad, ali baš nikad nisu povezali identitet naše zemlje s kulturom, osim Kolinde koja je nahvalila već spomenuti film 'General'.

Dakle, ono što dijeli Hrvatsku od ozbiljnih zemalja je to što Hrvati svoj identitet ne traže u kulturi već u ratovanju, a nogomet je zapravo samo ratovanje bez oružja, tu je samo bitno pobijediti protivnika. Nema nikakve razlike između proslave pobjede u 'Oluji' i pobjede nakon Svjetskog nogometnog prvenstva. Mi čak i sport izjednačavamo s ratom. U tom ratničkom identitetu nema mjesta kulturi, međutim, ako baš hoćemo biti ratnici, netko te ratove mora i opisati. Tako je nastala 'Ilijada', tako je nastao 'Rat i Mir', ali nama ni to ne ide od ruke jer elite nije briga tko takva djela snima. Povijest nas može naučiti da čak duže traje dobro umjetničko djelo o nekom porazu nego pobjeda koja nije opjevana ili je unakažena. Mislim da za takvo oblikovanje nacije treba imati viziju države kao duhovnog utočišta jednog naroda i svih građana. U Hrvatskoj to ne postoji, ovo je utočište lopova i kako onda da nekoga tu zanima hrvatski film.

Radili ste i na serijama 'Stipe u gostima' i 'Glas naroda'. TV se danas promijenila, postalo je prestižno raditi high end serije. Imate li kakve planove po tom pitanju, razmišljate li o povratku u TV vode?

Bio sam dosta zauzet protekle dvije godine pisanjem scenarija za filmove svojih kolega iz inozemstva. Skoro će izaći novi film srpskog redatelja Srdana Golubovića za koji smo zajedno pisali scenarij. Istovremeno s filmom 'Glas', u Sloveniji s prikazivanjem kreće film 'Polusestra' slovenskog redatelja Damjana Kozolea za koji sam isto s njim i Uršom Menart pisao scenarij. Napisao sam i scenarij s Mirjanom Karanović za njezin novi film, pisao sam i s Goranom Stankovićem, srpskim debitantom (serija 'Jutro će promeniti sve') njegov debitantski film. Zadnje što sam pisao je scenarij s litvanskim redateljem Sharunasom Bartasom za njegov novi film, a sada radim s francuskom debitanticom Leom Triboulet jednu priču o ženi koja roni i bori se s morem. Damjan Kozole i ja radimo i na njegovom novom fimu koji će se događati u Piranu… Napisao sam i koncepte i par epizoda za dvije serije za HRT, snimljeni su piloti pa ćemo vidjeti što će od toga biti. Da, da sam stigao, uhvatio bih se high koncepta serija, ali, eto, razvijam jednu koja ide sporo. Ideja je izvrsna samo je prerano za otkrivanje.

Kakav vam je život u Berlinu, planirate li tamo trajnije ostati?

Neki ljudi imaju vikendicu u Crikvenici pa tamo idu na odmor. Ja tako idem u Berlin. Odlazim kad mogu. Zasad je to sve nekako na razini drugog doma u koji odnesete stare lonce i tanjure jer tu i dalje radim na Akademiji dramske umjetnosti gdje predajem scenarij. Osim toga snimam filmove i poznajem Hrvatsku i na kraju krajeva, i ovaj sam novac za 'Glas' dobio od HAVC-a, našeg fonda pa sve dok je tako bilo bi licemjerno da kažem 'Ich bin ein Berliner'. Međutim počeo sam raditi i za berlinski Nipkow program, koji dovodi ljude iz svijeta da tamo pišu i gdje sam konzultant za scenarije pa sam zapravo za grad i poslovno vezan. Isto tako sve više radim za inozemstvo pa sam doslovce jednom nogom van. Zasad mi valjda tako i odgovara.