Film 'Zbornica', premijerno u Hrvatskoj prikazan na nedavno održanom ZFF-u, dugometražni je prvijenac mlade redateljice Sonje Tarokić, koja iza sebe ima respektabilan kratkometražni opus. Priča je to o školskoj zbornici, o kakofoniji i metežu sustava, o nemogućnosti da se nešto učini, a centralna je točka filma glavna junakinja i školska pedagoginja Anamarija, koju je fantastično utjelovila glumica Marina Redžepović, autentični talenat domaćeg glumišta koja, zanimljivo, nema diplomu glumačke akademije.

Film je na premijeri u Zagrebu doživio ovacije, nagrađen je ranije i na festivalu u Karlovym Varyma, a od 25. studenog može ga se pogledati i u kinima. Radnju filma, smještenu u tipičnu hrvatsku osnovnu školu, nosi dakle lik mlade pedagoginje, koja je nakon višegodišnjih zamjena napokon dobila stalni posao. I kreće ona prilično entuzijastično, puna je energije i novih ideja, no ubrzo se pokaže da u ustaljenom sustavu - u kojemu je 'talasanje' nepoželjno - ljudi poput nje postaju svojevrsna smetnja.

S glumicom Marinom Redžepović - kojoj je to bila prva glavna uloga u cjelovečernjem filmu - razgovaramo o glumi, filmu, kazalištu, dugogodišnjoj suradnji s režiserkom Tarokić i nedavnoj zagrebačkoj premijeri filma 'Zbornica'.

Kako ste doživjeli hrvatsku premijeru filma? Puno kino, ovacije. Volite li premijere, ili strepite od reakcija publike?

Premijera je protekla u zaista predivnoj atmosferi, puno lijepih osjećaja i susreta i još uvijek smo jako sretni. Dojmovi publike o filmu su nama dali najvažniju vrijednost za ono što smo napravili, a nema ljepšeg od uzajamnosti s gledateljima, smisao je na tom mjestu. I da, uvijek strepim od premijera, zavrtim si tisuću scenarija u glavi i izludim bliske ljude, ali Normabela se ipak klonim. U svakom slučaju, jako intenzivno ih proživljavam.

Što ste još zanimljivog pogledali na ovogodišnjem ZFF-u? Bio je to zaista bogat program. Možete li dati neku preporuku na naše čitatelje?

Nažalost, zbog obaveza nisam stigla pogledati sve što sam zamislila, ali pobjednički film 'Konačna sloboda' jesam i svakako ga preporučujem.

Vi ste samouka glumica, no dospjeli ste i do kazališnih dasaka i do filmova, a sada i do velikih i ozbiljnih rola. Kako vam je to pošlo za rukom, postoji li neka formula?

Iskreno, zaista ne znam postoji li neka formula, recept. Nekad priželjkujem da mi se i samoj to 'razbistri'. I ne smatram da je moj samouki put što se tiče glume niti težak niti lak, znam samo da je moj, a kao takav nosi sebi svojstvene pritiske kao i prilično rasterećujuće stvari. U konačnici, čini mi se da svi najviše naučimo od sebe samih, bez obzira na obrazovanje. Imala sam sreće što sam se u radu prepoznala s ljudima s kojima dijelim puno srodnog i što smo vjerovali da možemo zajedno napraviti nešto što nam je važno, bilo da se radi o studentskim filmovima ili o profesionalnim projektima. Također, prioritet mi je da vjerujem da će, ono u čemu sudjelujem, uspjeti u nekoj recepciji kao cjelina, da bih prema tome imala interes i kao gledateljica, nije mi sreća 'samo glumiti'. Ipak, mi glumice i glumci smo uopćeno u poziciji da se nas bira, ali vjerujem da treba održavati svijest da taj odnos ne mora biti jednosmjeran, da i mi možemo i trebamo birati one koji o nama odlučuju. Naravno, život su i režije i stanarine i između onog što nas autorski inspirira i onog što je nekad gotovo isključivo komercijalno, čini mi se da treba tražiti ravnotežu. Realna je.

Kako se prisjećate procesa snimanja filma 'Zbornica'? Što je redateljski pristup Sonje Tarokić donio vašem glumačkom poslu? Iza vas je nekoliko zajedničkih projekata, počele ste davno skupa raditi... Na koji ste način kliknule?

Intenzivno. Prepuno komešanja, povjerenja, smijeha, emocija, razumijevanja i napora. Oscilacije su neprestano vrebale, a u pauzama sam bježala u šutnju. Znala bih u 6 ujutro biti najglasnija u kombiju da bih za sedam sati skoro stojećki zaspala pred kadar pa onda ponovno se dozivati. Pomoglo mi je što se i privatno često znam isključiti u žamoru kad okolina obično pomisli da sam zbunjena ili zabrinuta. U svakom slučaju, uživala sam s ekipom filma, promatrati ih i biti tamo i zaista me i danas uspomene na snimanje oduševljavaju. Smijali smo se i zbližili. O Sonji, konkretno, uvijek imam potrebu reći da svima koji se bave filmom želim da rade s njom. Hrabra je, autentična i njena ljubav, osjećaj i strast prema filmu i ljudima su sasvim 'iznutra' velikodušni i iskreni. Iznimno ju cijenim. Kad god pomislim da sam tolerantna, ona je jedna od onih ljudi koji stisnu moje isključivosti, korektiv mi je. Dugo se znamo i iako smo karakterno dosta različite, dijelimo bliska razmišljanja; ljudska, svjetonazorska i filmska, a i obje imamo svakodnevnu potrebu okružiti se humorom, to nam je skoro pa pitanje zdravlja. Cijenim što je snimanje svojih studentskih radova uvijek promišljala kroz 'voljela bih nešto isprobati' pa je taj pristup također jedna dimenzija koja nas je zbližila, a i uspjele smo da nam suradnja ne utječe na prijateljstvo. I obratno. S tim smo obje mirne. Ako uzmemo redateljski pristup u 'Zbornici', iznimno mi je bilo izazovno što je lik Anamarije, iako je sveprisutan, glavni lik jednog ansambl filma što je vrlo specifično bilo za izvesti kako za Sonju i one iza kamere tako i za nas ispred. Svi smo bili 'posvuda i uvijek.'

Film prikazuje školski metež, međusobna nerazumijevanja, zatvaranje očiju pred problemima i kompleksan i kompliciran sustav raspodjele moći. Kako se prisjećate vašeg osnovnoškolskog obrazovanja?

U osnovnu školu sam krenula 1989. u Tuzli, a srednju upisala 1997. u Zagrebu. Mislim da sam vremenski okvir mog školovanja velikim dijelom daje kontekst odgovoru, nadam se. Svijet se rušio, a mi smo se trebali početi oblikovati kao ljudi i to je bila vrlo kontradiktorna poruka tih vremena pa kao da se nismo mogli odlučiti želimo li ostati djeca ili postajati odrasli, a oni nam nisu pružali niti uzor niti nadu. I nedajbože da si problem kao dijete ili da tražiš išta više od one 'nek smo živi i zdravi' i čini mi se da je nas je taj otisak krajnosti prilično definirao, posredno il neposredno. Pišem u množini jer u zadnje vrijeme sa svojom školskom generacijom dosta pričam baš o toj i takvoj dobi prelaska iz djetinjstva u pubertet, o tome kako se borimo s vlastitim fatalizmima, povjerenjem i nemalim iznenađenjem kad nastane kriza i da li je to povezano upravo s tim formativnim razdobljem. Ipak, imam prekrasne uspomene sa svojim razredom i curama iz ulice, našli smo mnoge načine na betonu da se zabavimo i brinemo jedni za druge. Gledale smo Santa Barbaru, podmetale ljubavna pisma dečkima iz drugih razreda, slušale Nirvanu, a u osmom razredu je cijela generacija izludila knjižničarku jer se u knjižnici grupno gledala Rosa Salvaje. Bio je to tornado. S ocjenama nisam imala problema i često mi je bilo dosadno na nastavi, a iz ove perspektive, profesori mi se čine kao i oni na koje sam naišla kasnije u školovanju.

Vaš lik pedagoginje je autsajder u tom i takvom školskom kolektivu, no inzistira na svojim idealima i sprovođenju onoga što je zamislila. Ona je i svojevrsni borac za pravdu, ima problem s takvim sustavom i želi ga mijenjati. Jeste li i sama tako propulzivna, u stvarnom životu kada se nađete pred zidom, ili se povlačite pred izazovima/nevoljama/vjetrenjačama slične vrste, puštajući da vrijeme odradi svoje?

Sudarala sam se s brojnim zidovima, u više faza u životu, izlagala se strastveno u situacijama koje često nisu dobro donijele ni drugima ni meni. Danas me stvari jednako diraju, ali što se godine više slažu, nametnula se i potreba promjene ponašanja. Jednostavno, drugačije su strategije preživljavanja, a granice sam morala prekoračiti, one se spoznaju retroaktivno. U ovom periodu života, reagiram kad procijenim da nešto konkretno mogu promijeniti makar se teško oteti osjećaju da, što god da učinim, nikad nije dovoljno.

Kako izgleda vaš glumački proces? Na koji način uranjate u svoje likove, s njima se poistovjećujete?

Ovisi što radim, kada i s kim. Ovo posljednje mi se dosad pokazalo ključnim, ljudi ti daju i oduzimaju, mijenjaju te, a promjene su mi najbitnije jer najveći strah mi je ziheraštvo. Iskustvo nosi puno, ali ne kao sinteza ili priručnik u koji zavirim. Najveći dio toga što nosi proces teško da mogu verbalizirati, a i da postoji vokabular, pitanje je bih li to učinila. Ono što mi pomaže nekad je samo tišina, slušanje muzike, a znam i oribati pećnicu dan prije snimanja. Malo 'uzemljenja' nikog nije ubilo.

Radite i na filmu i na kazalištu. Kako uspoređujete ta dva medija, gdje se bolje osjećate i zašto? Što vam donose daske, a što filmska traka?

Pred kamerama radim relativno često što nije slučaj s kazalištem tako da mi je nezahvalno uspoređivati ta dva medija iz perspektive iskustva. Snimanja su mi bliska, duboko intimna i sam medij filma doživljavam sebi 'prirodnijim' jer kroz njega sam se glumački oblikovala. I s obzirom na to da sam se navikla na diskontinuirani tip izlaganja na filmu, kazalište mi izvođački donosi osjećaj vremena kao zaokružene cjeline. Zadnja predstava koju sam radila, 'Drama o Mirjani i ovima oko nje', između ostalog, podsjetila me koliko me fragmentiranost filma obilježila.

Iza vas je puno kratkih filmova, od kojih su mnogi studentski. Što vam donosi takva vrsta angažmana sa studentima, kako birate na koje ćete projekte pristati?

Hvala vam na ovom pitanju, nadala sam mu se pa ću odgovoriti kroz svježi primjer. Jozo Schmuch, student režije, ovo je ljeto snimao svoj studentski diplomski film 'Paperje' , u jednom napuštenom dvorcu. Radnja filma se zbiva krajem 19. st. Nisam još pogledala film, čula sam da je odličan, a za Jozu znam da jest. Njegova strast i energija su me fascinirale kao i to koliko mu je stalo do suradnika. Taj je film sigurno imao predznak 'nemogućeg za snimiti', ali ga je upravo takvog htio snimiti i uspio je. Također, Nika Čuić, kostimografkinja i dizajnerica, šivala je sve kostime paralelno s dva profesionalna projekta na kojima je radila. I uvijek ću raditi sa studentima koji su entuzijastični i svoji i s takvim radnim elanom poput Joze jer mislim da to treba poštovati, zanima me što rade, ali i iz sebičnih razloga; oni meni trebaju da ne upadnem u apatiju i da ne izgovaram rečenice u stilu 'U moje vrijeme…'.

Na filmu Damira Čučića navedeni ste na IMDB-u kao koscenarist. Interesira li vas pisanje za film, pisanje općenito?

Nas četvero glumaca smo imali predložak u vidu teksta, ali smo poprilično toga improvizirali i zato nas je Damir potpisao. A što se samog pisanja tiče, često mi se čini da se bavim glumom jer nemam dovoljno talenta ni hrabrosti za pisanje, a i moj karakter nije zahvalan za sate i dane uz tipkovnicu. Do fakulteta sam skoro svaki dan pisala dnevnik, piskarala neke kraće prozne forme, ali moguće da me 'poklopilo' bavljenje kanonom i teorijom. Znam dosta ljudi s kojima sam studirala i s kojima dijelim sličnu pretpostavku, ali čisto sumnjam da je tu objašnjenje, jednostavno nisam za to. Makar, za film bih voljela pisati, ali sigurno ne sama.

Studirali ste francuski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kada ste i kako osvijestili da se želite baviti glumom? Vaša priča očito nije ona u kojoj ste 'od malih nogu znala da ćete biti glumica'.

Osvijestila sam želju za glumom sredinom svojih dvadesetih preko studentskih filmova na ADU i uz dramski Studio Kubus pod vodstvom Simone Dimitrov Palatinuš. Da, nisam od malih nogu htjela biti glumica, u raznim drugim zanimanjima sam se zamišljala. Makar, gledajući unatrag, kad sam naučila čitati, danima sam kao dijete znala zamišljati da sam taj lik, brata i prijateljice bih tjerala da se uživljavamo u te svjetove iz knjiga. One su zapravo bile moj najdraži dodir s fikcijom. Živo pamtim 'Heidi' i 'Orlovi rano lete'.

Vi ste freelancer. Kako doživljavate stanke između projekata? Strahujete li za egzistenciju, bavite li se nečim drugim? Posebno u ovo doba pandemije kad su projekti bili zaustavljeni, usporeni, kada su gledališta bila krnja. Kako ste doživjeli taj nesretni virus?

Istina je da sam malo već umorna od smišljanja i stihije koje donosi slobodnjaštvo, ali to je moj svjesno nesvjesni izbor. Kako bilo, svakodnevno sam zahvalna što imam privilegiju riješenog stambenog pitanja, pitanje je kako bi izgledao moj život da nemam taj, za mnoge, luksuz. Također, ne mogu reći da strah od konformizma često nisam poistovjećivala s prirodnom potrebom za sigurnošću i obratno pa sam, s godinama, bila prisiljena olakšati si freelance život. Budući da sam diplomirala francuski, uoči pandemije završila tečaj za turističkog vodiča kako bih imala drugo zanimanje u kojem mogu imati veću kontrolu i egzistencijalno mirniji život. Naravno, puno smo se smijali savršeno odabranom trenutku. Nisam to učinila jer imam masu interesa, štoviše, svestranost nije moj forte nego zato što sam morala, ali tražila sam nešto što ima dodirnih točaka s glumom, a biti vodič ima itekakav performativni aspekt. Kako stvari stoje, izgledno je da ću Francuze pričekati nakon što prezimimo.

Nakon dugo vremena, nedavno ste se vratili kazalištu. Kako je bilo raditi na predstavi 'Drama o Mirjani i ovima oko nje'? Kako ste doživjeli taj tekst Ivora Martinića, kako ga je bilo igrati, utjeloviti taj lik?

Bilo mi je fantastično jer sam uživala u svakoj fazi procesa rada na ovoj predstavi. Definitivno jedan od najdražih i najpotrebnijih mi projekata. Jako cijenim Ivora i kao autora i kao čovjeka, a njegove bih tekstove mogla neprestano čitati i gledati ih u svim varijantama. Zato sam sretna što sam, skupa s Ivanom Krizmanić, Majom Posavec i Lukom Bosancem (asistentom režije) bila dio njegove potrebe da se vrati Mirjani ovoga puta i kao redatelj. Kroz predstavu smo se bavili propitivanjem samog dramskog teksta kao i izvođačkih pozicija, a ne psihološkom karakterizacijom lika Mirjane. Dovodili smo ju u vezu s našim autorskim izvođačkim stavom, pitali se kakva je kad je ljuta, koje su joj navike, što voli. Igramo dvaput ili triput mjesečno u ITD-u i zasad publika jako lijepo reagira.

Najavljujete li neke nove projekte na kojima radite i što možemo očekivati od vas u budućnosti?

Nemam zasad ništa za najaviti od projekata, ali doći će. Što se tiče školovanja, mislim da je krajnje vrijeme za vozački ispit.