Drago mi je što je hrvatska reprezentacija sinoć pobijedila. Drago mi je iz uobičajenih razloga, ali još je jači jedan drugi razlog - iskreno sam se pribojavala kako bi to izgledalo na televiziji da smo kojim slučajem izgubili. RTL-ovci koji prenose i komentiraju utakmice, naime, stvorili su takvu atmosferu da bi se gledalji, samo da je Hrvatska kojim slučajem izgubila utakmicu, garant osjećali kao da je sve otišlo triput dođavola, pa onda još malo. Kupi prnje i seli se iz države. Izgubili smo je U RUKOMETU.

Nisam ni inače neka velika ljubiteljica sportskih prijenosa i oduvijek mi je išlo na živce kada bi komentatori u prijenosima histerizirali oko igre i rezultata. Mogu donekle shvatiti navijanje - premda bi se i o tome dalo razgovarati do koje je mjere primjereno, ali hajde, ako je riječ o reprezentaciji, može proći. No kada počne histeriziranje, urlanje i kada se u navijačkom zanosu, kao što to u svakom zanosu obično i biva, počnu lupati gluposti, onda se pitam zašto uopće plaćaju ikoga profesionalnog da to komentira kada su lijepo mogli tutnut mikrofon pod nos mojem susjedu Danku, koji ionako u deliriju odurla cijelu utakmicu za čitavo susjedstvo. 

RTL-ovi komentatori, konkretnije, Filip Brkić, nisu tako skloni bezumnom divljanju kao što to znaju biti neki HTV-ovci, ali je zato dežurni oficir za moral i atmosferu. Čovjek je u tri utakmice koje sam pogledala - a posebice u onoj sinoćnjoj - više govorio o tome kakva je atmosfera u dvorani, koliko je sjedalica popunjeno, a koliko nije, u situacijama u kojima Arena baš i nije bila krcata je praktički korio gledateljstvo zbog toga što nisu došli gledati naše momke uživo i tako redom. Djelovao mi je više kao neki naporni animator nego kao komentator. 

Njegov kompanjon-komentator i bivši rukometaš malo se više držao rukometa, ali je zato znao izvaljivati stvari kao, primjerice: 'Horvat je pokazao da ima ono što muškarci imaju, a žene nemaju'. Mislim, halo? Jasno je svima da je htio reći muda, ali da ipak ispadne dobro odgojeni momak koji ne izaziva sablazni u televizijskim prijenosima - što je već samo po sebi blesavo - ali onda je još k tome kolateralno ispao i seksist, što mu možebitno uopće nije bila namjera, ali je praktički bila rutina u tom njihovu sinoćnjem komentiranju utakmice. Da sam popila piće uz svaki komentar u kojem se govorilo da naši dečki sada moraju igrati PRAVO MUŠKI ili neku sličnu stilsku figuru iz priručnika za bacanje kamena s ramena iz 1875., do kraja bih utakmice bila mrtva pijana i ne bih imala pojma ni tko je pobijedio ni tko je izgubio ni koji se sport uopće igrao. Ili mi se barem tako činilo jer su mi, kao ženi, takve primjedbe uvredljive, pa bi možda mladu gospodu koja ih izgovara trebalo podučiti da smo u 21. stoljeću, kada se više 'muški' ne koristi kao sinonim za 'bolje' i 'pobjednički'.

Osim rukometnih i komentatorskih vratolomija bilo je sinoć zanimljivo pratiti i koji sve trgovački lanci imaju sniženja, od koje će nam zubne paste zubi zasjati do susjedne galaksije i koji slatkiši u sebi sadrže MDMA jer inače ne znam zašto bi zbog njihova grickanja glumci u reklamama odjednom totalno prošvikali od partijanerskog duha. Da, govorim o reklamama. Nisam se igrala inspektora za provjeru pridržavanja zakona pa točno štopala koliko traje svaki blok reklama i koliko se često ubacuje u utakmicu, pa je moguće da su RTL-ovci svoja reklamna zakonska prava samo koristili do zadnje tisućinke, no stjecao se dojam da pratimo rukomet u pauzama od reklama. Najjače bi mi bilo kada bi se ekran podijelio napola, pa u polovici gledaš kako selektor nešto kenjka igračima, a na drugoj polovici onaj neki zbor testosteronskih baritona pjeva kako ju je gledao kroz kapljice kiše. 

E, da, a kad smo već kod ekrana i prikaza grafičkih elemenata na njemu, brojne zabavne minute mi je priuštila i napola provedena lokalizacija statističkih podataka o utakmici. Ne mogu se sada sjetiti svih bisera, ali uglavnom je bila riječ o neprilagođenim padežima uz brojke, pa smo dobivali natpise tipa: '2 golovi na utakmici'. Ako ne znaš prilagoditi padež brojci (a može se, postoje čak i softveri s placeholderima za to), onda nemoj ni lokalizirati. No dobro, najmanje to.

Sve u svemu, kada zbrojiš sve kikseve od početka prvenstva, Brkićev gard stroge učiteljice koja se ljuti na učenike zato što nisu svojim zalaganjem poboljšali atmosferu, Dominikovićevu fiksaciju na ono što muški imaju, a žene nemaju, informativne blokove o rasprodajama u trgovačkim centrima - još je sve sinoć dobro i prošlo. Naša je reprezentacija pobijedila i ne moramo iselit iz države da bismo je predali Norvežanima, što bi, da smo kojim slučajem izgubili, komentatorsko naricanje bez ikakve sumnje impliciralo. Sad još samo strepim što će biti dalje i koja će nas ljuta sudba dopasti ako ostanemo bez odličja koje očekujemo. Možda nas utješi rasprodaja bunceka u nekom velikom dućanu u predgrađu.