U srijedu je u Zagrebu održana svečana premijera filma 'Bilo jednom u Hrvatskoj', dokumentarno-igranog filma Jakova Sedlara o prvom hrvatskom predsjedniku, dr. Franji Tuđmanu. Navodno je na premijeri bilo ludo i nezaboravno, ali ne mogu tu tvrdnju osobno potkrijepiti jer nisam bila tamo. Naime - zamislite! - nitko me nije pozvao. Joj i jao.

Zato sam - ne budi lijena - dobro prekopala internet i naišla na javni poziv na premijeru Sedlarova filma u Dugom Selu. Odmah sam znala da to nikako neću propustiti. Iako sam zbog privatnih razloga bila u Zadarskoj županiji, ni divlji konji ne bi me spriječili da se odvezem na mjesto događaja pa sam zauzdala svojih motornih stotinjak konja i u petak se odvezla po cesti A1 prema sjeverozapadu.

Tri sata i pol' tanka benzina poslije našla sam se pred dugoselskom kinodvoranom 'Preporod'. Moram priznati, bila sam blago nervozna. Iako je poziv koji sam našla na internetu bio javan, zbog prethodne sam se traume s premijerom u Zagrebu osjećala pomalo nepozvano. Još sam i zbog traženja parkinga po Dugom Selu kasnila pet minuta. Možda zbog takvog nepoštivanja i izostanka pijeteta na vratima dobijem fus u guz. Mučilo me to pa sam na putu od auta do kina već bila smišljala opravdanja tipa: 'Sorry, bila je gužva pred WC-om na Janjču', 'Molim vas, pustite me, dat ću vam sendvič s pumpe' ili 'Ja sam zapravo Kevin Spacey, al sam prerušen zbog paparazza', no ispostavilo se da to nije bilo potrebno.

Osim što je grupica koja je pred ulazom u dvoranu pušila i pijuckala pića u visokim čašama očito također kasnila na projekciju, dočekali su me i s vrlo ljubaznim: 'Gospođo, vi ste za premijeru', na što sam im ja, od pukog olakšanja, skoro odmah dala keks s Janjča. Ispostavilo se da je i ta premijera fakat pravi IVENAT - sve s finim pićima, livriranim konobarima i djevojkama u narodnim nošnjama koje su dočekivale uzvanike.

Nisam baš nadarena za procjenu broja osoba u nekom prostoru pa kad vam kažem da je u dvorani kina 'Preporod' već sjedilo dvadesetak osoba, to može značiti da ih je bilo negdje između deset i pedeset. Odmah sam s leđa, u prvom redu prepoznala Jakova Sedlara, zauzela mjesto i taman kad sam sjela - intonirana je himna. Već nakon prvog stiha shvatila sam da JEDINO JA PJEVAM i da me ovih preostalih deset do pedeset zbog toga čudno gleda, ali sam - malo razočarana (Kakvi su to domoljubi? Zar ne znaju tekst? What would Tuđman do?) - ipak sam otpjevala do kraja. Onda nam se obratio voditelj priredbe, pa nas je pozdravio načelnik Dugog Sela - prema vlastitim riječima, Sedlarov super frend - a onda se na pozornicu popeo i Sedlar glavom, ali bez brade.

Ispričao nam je potom tužnu priču o sudbini filma 'Bilo jednom u Hrvatskoj', koju ovih dana priča i po hrvatskim medijima, dopisujući se s ministricom kulture. On i Hrvoje Hitrec (scenarist) imali su najbolju namjeru snimiti pravi pravcati igrani film o dr. Franji Tuđmanu, ali avaj - HAVC nije dao lovu. Bili su onda prisiljen prešaltati se na dokumentarni film s tu i tamo pokojim igranim umetkom jer eto, sudba je kleta. Usput nam je još objasnio da je već preko nekoliko svjetskih zemalja zainteresirano za prikazivanje filma i da je to zato što u njemu igra Kevin Spacey i da je to super jer ćemo mi svima njima uz Spaceyja kao mamac profurati i svoju priču. Ne znam jesam li cijelo objašnjenje dobro shvatila, ali glavna poanta je da je to super za Hrvatsku i sve.

E, a onda je počeo film i ja se zbilja nadam da je gospodin Sedlar u pravu kad misli da je to dobro za Hrvatsku jer ako ne poluči taj efekt, ja, evo, stvarno ne znam.

Kao prvo, ne znam po čemu je to dokumentarno-IGRANI film. Okej, Kevin Spacey se pojavi s vremena na vrijeme i, čini se, IGRA Tuđmana (premda moj doživljaj Tuđmana govori da bi se radije u javnosti pojavio u perajama nego u tenisicama s platformskim bijelim đonom). To igranje Tuđmana, doduše, sastoji se od izražajnog čitanja isječaka iz Tuđmanove knjige, govora i izjava. Spacey, na primjer, sjedi ili stoji u onoj sobi u Predsjedničkim dvorima sa Stančićevom slikom na zidu i lamentira o hrvatstvu. Ili Spacey pak stoji kraj vlaka na Glavnom kolodvoru i konsekutivno prevodi dijelove Tuđmanova poznatog govora sa splitske rive - na engleski. Nema tu nekih situacija, dijaloga, interakcija s drugim osobama koje glume Tuđmanove suvremenike. Nema zapravo 'igranja'. Nema čak ni neke velike glume, u smislu 'ulaska u karakter' ili razumijevanja osobe koju glumiš. Nema čak ni imitacije. Samo izražajna reprodukcija.

Drugim riječima, Sedlar je rekao istinu kada je kazao da je Kevin Spacey u filmu zato da bi se kroz njegovu popularnost 'profurala' priča o Tuđmanu.

'Profuravanje' te priče, pak, odvija se u onom klasičnom dokumentarnom dijelu filma. Kakav je pak taj dio? Prije svega, silno uzbudljiv. Toliko uzbudljiv da sam se u dva do tri navrata zatekla kako se budim iz drijemeža na kino-stolcu i skužim da mi je promaklo par štikleca iz života dr. Tuđmana. Moram se stoga ograditi - možda su mi u tih tri puta po dvije minute promakli kakvi dramaturški uzleti ili dokumentarističke inovacije. Nećemo sad o tome koliko je to vjerojatno - MOGUĆE je. No osim ta tri dvominutna Schroedingerova uzbudljiva momenta, ostatak dokumentarca prilično je rutinerski dosadan, s tu i tamo pokojom zanimljivom arhivskom snimkom, među kojima su najdirljiviji oni u kojima prvi hrvatski predsjednik govori o svojem privatnom životu u djetinjstvu i mladosti, neodoljivo podsjećajući na kadrove iz onih Bulajićevih razgovora s Titom.

Sedlar, dakako, ne bi bio Sedlar da kroz sav taj dokumentarni dio ne prosijava njegova velika naklonost Tuđmanu i odbijanje da njegov lik i djelo sagleda makar i sa zrncem kritike. Tuđman je tu isključivo heroj, strastveni zagovornik ideje hrvatske samostalnosti, veliki državnik i borac za svoj narod, demokrat neopravdano prozivan za nedemokratske i diskriminirajuće izvore, dječak nesretnog djetinjstva odrastao u nesretna vremena, mladić koji je pristupio partizanima zato što nije imao drugog izbora. Sugovornici koji su pozvani da bi u filmu govorili o njemu rijetki su i uglavnom su u filmu samo zato da bi opovrgnuli nešto problematično iz Tuđmanovih javnih nastupa, kao, primjerice, pripadnici židovskih vjerskih zajednica koji zdušno brane pokojnog predsjednika i poriču navode o njegovih antisemitskim izjavama.

No hajde. Sedlar nije ni prvi ni zadnji koji je snimio dokumentarac o nekoj osobi izbjegavajući bilo kakvu kritiku i negirajući bilo kakvu pogrešku kao da je 'kiks u matrici'. Osim toga, tkogod je ikada samo ČUO za Sedlara i nije takvo što očekivao, blesav je, naivan ili oboje. Ono što me, međutim, malo ipak zabrinulo jest tumačenje nekih povijesnih okolnosti za Tuđmanova života, prije svega opis toga tko su i što bili ustaše, razloga iz kojih je NDH uvela rasne zakone i sličnih 'ublažavanja'. Zabrinulo me jer je Sedlar u svojem uvodnom govoru prije filma rekao da bi volio kad bi se taj film prikazivao mladima da nauče neke važne stvari, a učenje takvih stvari o ustašama i NDH nije nešto što bih poželjela mladima. MALO me zabrinulo zato što sam skoro pa sigurna da će oni mladi koji i budu gledali ovaj film - vjerojatno većinu prespavati.

Kada se sve zbroji i oduzme, moram reći da sam vrlo ugodno iznenađena - organizacijom premijere filma u Dugom Selu. Lijepa, starinska, ali udobna dvorana, ljubazni domaćini, kvalitetna projekcija i skromna, ali elegantna promocija. Sam film, međutim, nije bio na istoj razini.