U povratku koji je HRT čak imala potrebu najaviti posebnim objavama novinarima, ovaj se tjedan u ekipu Dnevnika HTV-a vratio Siniša Kovačić. Zasad smo ga imali prilike vidjeti u istaknutoj ulozi urednika i voditelja Dnevnika 3, Vijesti u 17 i podnevnog Dnevnika, a još je dirljivije što smo imali prilike čitati njegove izjave medijima, u kojima je ponosno tvrdio: 'Jednom novinar, uvijek novinar'.
Svako malo upustim se u raspravu s kolegama koji smatraju da bi javnu televiziju, barem ovakvu kakva postoji u Republici Hrvatskoj, jednostavno trebalo ukinuti. Objašnjavam im tim prigodama zbog čega je javna televizija važna, spominjem sadržaje od općeg interesa nasuprot suroj komercijalizaciji, pozivam se na to da u zdanju na Prisavlju ipak ima i dobrih novinara, dobrih urednika, dobrih emisija... A onda se dogodi nešto kao što je ovotjedno vraćanje Siniše Kovačića u Dnevnik i meni postane jako teško braniti HTV.
Siniša Kovačić u ovih se par dana kao voditelj/urednik Dnevnika pojavio nekoliko puta, i to u Dnevniku 3, Vijestima u 17 i u podnevnom Dnevniku, a još je usput i dao nekoliko izjava medijima, u kojima je ponosno tvrdio da je on uvijek bio novinar i da će zauvijek biti novinar. Valja pripomenuti i da je njegova matična kuća, HRT, u povodu njegova povratka u Dnevnik razaslala i posebna priopćenja. Sve je to ispalo, kao, neki jako važan događaj.
vezane vijesti
E, sad... Ako nepristrano ocjenjujemo samo Kovačićevo vođenje Dnevnika, nema se tu mnogošto pisati. Nije taj Dnevnik uz njega postao ni bolji ni lošiji, ni zanimljiviji ni dosadniji, nije ga svojom prisutnošću ni obogatio ni osiromašio, osim ako vam se baš jako sviđaju njegovi dobro kultivirani glas i dikcija (osim kada pokušava izgovoriti riječ 'Venezuela', što mu sinoć baš i nije dobro uspjelo). Drugim riječima, Siniša Kovačić vodi Dnevnik HRT-a isto kao što ga vode i uređuju i svi ostali urednici/voditelji Dnevnika na HRT-u, s tim da nam je zbog dugogodišnjeg rada u toj kući nešto poznatiji od nekih drugih.
Problem je, naime, u nečemu sasvim drugome. U onoj rečenici kojom je Kovačić ovih dana komentirao svoj povratak u Dnevnik: 'Jednom novinar, uvijek novinar'. E, pa, on nije uvijek bio novinar. Jedno je vrijeme, naime, bio v.d. ravnatelja HRT-a, i to upravo tijekom onog prekrasnog razdoblja 2016. godine, kada nam je koalicija HDZ-a i Mosta, Karamarka i Oreškovića, ružne jave i srušenih snova - donijela jedno od najčudnijih i najturbulentnijih političkih razdoblja u novijoj povijesti RH. I uz gospodina Kovačića u tom razdoblju vežu se i brojne smjene, ukidanja emisija i slične krivine na HRT-u. Pa kad mu to nije uspjelo - evo njega natrag u Dnevniku i evo ga kako tvrdi da je on uvijek novinar.
Istinabog, potpuno bi se ista stvar mogla tvrditi i za, recimo, Domagoj Novokmeta, koji je isto imao neobično 'stolovanje' na ravnateljskom stolcu HRT-a i isto su u njegovo doba smjenjivani urednici kao na pokretnoj traci. Pa se i taj vratio voditi neke od istaknutijih informativnih emisija.
Činjenica, dakle, da se iste stvari događaju bez obzira na 'orijentaciju' i političku privrženost nekih bivših v.d. ravnatelja na HRT-u - govori o tome da na našoj televiziji zbilja postoji jedan trajni, sistemski problem. Jer nije problem u Siniši Kovačiću ni u Domagoju Novokmetu. Mislim, jest, ali problemi koje bih povezala s njima tema su za jedan sasvim drugi članak. Problem je u tome što su obojica bila politički kompromitirana na rukovodećim funkcijama na HRT-u, a zatim se, kao da ništa nije bilo, vratila novinarskom poslu. Jer su oni uvijek novinari.
Siniša Kovačić sasvim solidno vodi Dnevnik - jest da taj Dnevnik nije bogznašto, ali on ga svojim nastupom nije sadržajno ni unazadio ni unaprijedio. No Siniša Kovačić više nije novinar. Shvaćam da mu je njegova matična kuća morala pronaći neki posao jer ne može čovjeka samo tako baciti na cestu zato što nije bio uspješan kao ravnatelj. I tu dolazimo do točke u kojoj mi je jako teško braniti javnu televiziju u Republici Hrvatskoj kada mi kolege kažu da postojanje te institucije donosio više štete nego koristi.
