Kao i kultni roman Margaret Atwood po kojoj je snimljena, serija 'Sluškinjina priča' podsjeća nas na to da su ženska prava gotovo uvijek među prvima na nišanu totalitarnih društava. To čini kroz intimnu priču o jednoj ženi u jednom takvom društvu i pritom nam pokazuje da korijeni takvog odnosa prema ženama postoje svugdje. Jer iako je okruženje 'Sluškinjine priče' izmišljeno i ekstremno, svaka će žena barem u djeliću iskustva glavne junakinje prepoznati i djelić vlastitoga.
'Stvari se nikada ne promijene preko noći', u jednom prizoru kaže glavna junakinja serije 'Sluškinjina priča'. 'Ako ti postupno zagrijavaju vodu u kadi u kojoj ležiš, živa ćeš se skuhati, a da prije toga nećeš ni primijetiti da te kuhaju.' To je i jedan od glavnih horrora ove serije, zapravo priče koju je u svojem sad već klasičnom dstiopijskom romanu 1985. godine isplela Margaret Atwood.
Cijelo društvo istkano u tom romanu užasna je noćna mora. Priča se, naime, odvija u imaginarnoj Republici Gilead, nastaloj na teritoriju današnjih Sjedinjenih Država u bliskoj budućnosti, nakon što su ekološke katastrofe, terorizam i građanski nemiri doveli do kolapsa. Gilead je teokracija, svoje zakone i ideologiju temelji na specifičnoj, ultrakonzervativnoj interpretaciji Biblije i jedna od glavnih značajki tog novog poretka jest to da je ženama namijenila vrlo ograničene uloge. Mogu biti supruge - i to samo ako su u prvom i jedinom braku sa svojim suprugom, mogu biti posluga u kući bogatih i moćnih (takozvane Marte), mogu biti tete ili stroge 'odgajateljice' koje novu ideologiju utjeruju u kosti podanica - a mogu biti i sluškinje. Sluškinje nisu kućna posluga - one su, kako to kaže jedna od tih žena u seriji, hodajuće maternice neplodnih žena moćnih muškaraca. U Gileadu je, naime, zbog ekoloških katastrofa, došlo i do velike demografske katastrofe jer je većina stanovništva postala neplodna. Malen broj plodnih žena zato je zarobljen i dodijeljen obiteljima moćnika koji ne mogu imati djecu.
vezane vijesti
Sluškinje u obiteljima svojih Zapovjednika igraju ulogu koju je Republika Gilead preslikala iz 30. poglavlja Knjige Postanka. U tom poglavlju stoji priča o Raheli, koja svojem mužu Jakovu nije mogla roditi djecu, pa mu je 'na svojim koljenima' ponudila svoju sluškinju Bilhu, da je Jakov oplodi umjesto nje pa da im Bilha rodi dijete. Kada Bilha rodi dijete, Jakovu isto tako svoju sluškinju ponudi Rahelina sestra i druga žena Lea, pa onda slijedi serija takvih naizmjeničnih oplođivanja sluškinja 'na koljenima' gazdarica i natjecanje u rađanju što većeg broja djece. U romanu Margaret Atwood, kao i u seriji o kojoj govori ovaj članak, sluškinje su upravo ono što su bile i Raheli te Lei iz Knjige Postanka - 'hodajuće maternice' neplodnih gazdarica. Nitko ih ništa ne pita - važno je da ih se bez pogovora oplođuje, da rađaju djecu i zatim ih veselo predaju Raheli i Lei, kojima je pak glavna funkcija Jakovu dati potomke.
Offred ili u hrvatskom prijevodu Fredova (jer sluškinjama je zabranjeno i dalje nositi vlastita imena - one sada umjesto imena nose posvojni pridjev izveden iz imena svojeg 'gazde') glavna je junakinja ove serije, glumi je Elisabeth Moss i kroz njezinu intimnu ispovjed otkrivamo sve sjajne slojeve ove priče. Fredova se nekoć zvala June (u filmu iz 1990. je, doduše, Kate, ali nema veze), bila je u braku s Lukeom - koji se razveo od svoje prve supruge jer se zaljubio u nju - i imala je osmogodišnju kćerkicu. Nova Republika Gilead razvrgnula je njezin brak, kada su ona i Luke pokušali pobjeći preko granice, oduzeli su joj dijete i ustrijelili muža te je tako završila na obuci za sluškinje i dospijela u kućanstvo moćnoga Zapovjednika Freda (glumi ga Joseph Fiennes) i njegove supruge Serene Joy. Ondje nastoji zatrudnjeti tako što se jedanput mjesečno podvrgava takozvanoj Ceremoniji, u kojoj 'na koljenima' Serene Joy mora svoje tijelo dati na raspolaganje Zapovjedniku, a dane provodi u svojoj sobi, šetnji do trgovine s drugim sluškinjama i pod strogim okom čuvara režima. Kao i druge žene, ne smije čitati, ne smije pisati, ne smije nikamo sama i, uglavnom, nema nikakvih osobnih sloboda.
Republika Gilead, dakle, potpuna je noćna mora od društva, posebice za žene i najviše za sluškinje. Iako naizgled žive zaštićenim životom u imućnim obiteljima, njihovo tijelo nije njihovo, njihov se um nastoji zatomiti, njihove su želje i htijenja zabranjeni. No ono što u ovoj seriji cijelu priču čini posebno uznemirujućom jesu flashbackovi koji prikazuju kako je do Gileada i takve situacije došlo. Kroz sjećanja glavne junakinje, naime, saznajemo kako su konzervativne snage korak po korak ukinule građanska, ljudska, ženska prava. I to je ono što ovu seriju čini još tjeskobnijom. To je ono što nas podsjeća i na stvarnost, sadašnjost, na ono čemu u nekom obliku i sami svjedočimo.
Prizori života u samom Gileadu sjajno su snimljeni i atmosfera života u strahu, tako tipična za život u bilo kojem ekstremnom totalitarnom režimu - izvrsno je dočarana. Fredova se boji otvoreno razgovarati čak i s najbližim prijateljicama iz prošlosti, strahuje od svake imalo drugačije riječi ili pogleda svojeg liječnika, svoje 'gazdarice', obiteljskog vozača Nicka za kojeg sumnja da je takozvano Oko, odnosno obavještajac novog režima koji pazi na poslušnost građana. No iako je cijeli taj život u totalitarnom režimu vrlo uvjerljivo prikazan i svako od nas iz osobnog ili posrednog iskustva u tom prikazu prepoznaje stvarnu ljudsku prirodu i ponašanje u takvim situacijama - bez pozadinske priče i flashbackova možda bi djelovao malo pretjerano i neuvjerljivo.
No flashbackovi i sjećanja glavne junakinje na događaje koji su prethodili stvaranju Gileada izgledaju sasvim poznato, blisko i nevjerojatno stvarno. Širenje ideologije marginalnih konzervativnih skupina na svakodnevne situacije - kao što je jedna u kojoj običan konobar u kafiću glavnu junakinju i njezinu prijateljicu počne otvoreno nazivati droljama zbog malo uže odjeće, demonstracije u kojima se sukobljavaju oni koji traže 'očuvanje pravih, tradicionalnih vrijednosti' i oni koji pokušavaju zaštititi građanske slobode, Vlada koja obustavlja građanske sloboda i prava pod izgovorom zaštite od terorizma i slično... sve to 'Sluškinjinoj priči' dodaje još jednu dimenziju suvremenosti, prepoznatljivosti i užasne tjeskobe.
Stvari se nikada ne promijene preko noći, kaže Fredova u jednom prizoru, dodajući tome prispodobu s kadom i postupnim kuhanjem u njoj. I to je upravo ono što 'Sluškinjinu priču' već i kao roman, a sada još sugestivnije kao seriju, čini tako uznemirujućom. Jer ako očistimo ovu priču od ikonografije s crvenim odorama i bijelim kapama u kojima moraju hodati sve sluškinje, ako čak i zanemarimo svu ekstremnu ideologiju na kojoj počiva Gilead - ostaje činjenica da nam Fredova govori o svojem iskustvu žene koju društvo određuje samo po njezinu tijelu, biološkoj funkciji i odnosu s muškarcem. Ona nije ništa ako ne rađa nove pripadnike društva, ne služi svojem Zapovjedniku i ne postavlja suvišna pitanja. A nemojmo se zavaravati - za takvo poimanje žena nije potrebna teokracija kao Gilead. Susrećemo ga svakodnevno. Pitanje je samo hoćemo li ikada dopustiti da nas u kadi napunjenoj takvim uvjerenjima i - postupno skuhaju.
'Sluškinjinu priču' možete gledati na uslugama HBO GO i HBO On Demand od kraja travnja. Preporučujem vam da to i učinite. Pritom vam savjetujem da je ne gledate na dušak, odnosno da ne gledate previše epizoda odjednom. Serija je fenomenalna, ali krajnje uznemirujuća.
