Odnos Austrije s njezinim podrumima naoko se ne čini kao relevantna tema. Uostalom, može li se uopće tematizirati odnos nekog društva prema podzemnom dijelu svake kuće; zar tu uopće ima nešto specifično, nešto razotkrivajuće? U Austriji izgleda da ima, s obzirom na to da je ova inače mirna alpska država interes svjetske javnosti najviše pobudila dvjema potresnim i poremećenim istinitim pričama, u kojima je podrum imao važno mjesto. Riječ je o slučajevima Natasche Kampusch, koju je kao djevojčicu oteo i godinama držao u podrumu Wolfgang Priklopil, te obitelji Fritzl, kojom je tiranski vladao patrijarh Josef, a koji je vlastitu kćerku Elizabeth godinama držao kao seksualnu robinju u podrumu obiteljske kuće.

Zato zapravo i nije iznenađujuće to što se slavni austrijski režiser Ulrich Seidl zapitao što se sve događa u austrijskim podrumima, a odgovor na to pitanje nudi njegov najnoviji dox 'Im Keller' odnosno 'U podrumu', koji se ovih dana može pogledati na festivalu ZagrebDox. Ono što je Ulrich Seidl (rođen 1952) otkrio nije naravno ni približno monstruozno poput nedjela Priklopila i Fritzla, ali i dalje sugerira da su Austrijanci poprilično ekscentrična nacija, ona kojoj je podrum mjesto sigurnosti za izražavanje raznih perverzija, bizarnih hobija i ponašanja koja bi se inače smatrala neprimjerenima ili jednostavno blesavima.

Ono što Seidlove filmove čini posebnima, bili dokumentarni, bili igrani, jest autorova predanost otkrivanju najmračnijih strana ljudske prirode, i to ne nužno bilo kakve psihopatije, nego baš ludila svakodnevice i normalnosti, općeprihvaćenih društvenih očekivanja i pokušaja da ih se ispuni. Ono što su neki prepoznali kao prezir prema ljudima zapravo je razumijevanje za njihove mane koje prelazi i granice morala, pa su brutalniji momenti Seidlovih filmova znali izazvati burne reakcije publike. Takav je neupitno bio njegov prvi igrani film 'Pasji dani' iz 2001, inače nagrađen u Veneciji, koji prikazuje događanja u jednom austrijskom predgrađu, u kojemu malograđanska fasada pristalosti krije mnogo više što se na prvi pogled da naslutiti.

'Pasji dani' su snimani skoro kao dokumentarac te je ponekad teško distancirati se od onoga što se događa likovima, najprije sudbine iritantne autostoperice koja zbog pogrešne procjene postaje žrtva seksualnog predatora. Seidl voli dovesti gledatelja u poziciju da se postidi zbog svoje reakcije ili njenog izostanka na ono što gleda na platnu, ali je sposoban i za ogromnu empatiju, kakva se najbolje vidi u dokumentarnom filmu 'Isuse, ti znaš' iz 2003. U njemu je ateist Seidl uspio nagovoriti nekoliko iskrenih vjernika da se mole pred njegovom kamerom, a rezultat je djelo velikih emocija, koje daje dostojanstvo molitvi vjernika, bez obzira čemu posvećena bila. U 'Isuse, ti znaš' ljudi se mole zbog svojih najdubljih problema, ali i banalnih stvari, no Seidl nikoga ne osuđuje, nego suzdržano podsjeća na to da su svi ljudi, neovisno o nacionalnoj ili vjerskoj ambalaži, isti te da se u (ne)sreći jednoga može prepoznati svatko drugi.

U filmu 'Export/Import' iz 2007. Seidl se pozabavio eksploatatorskim odnosom dobrostojećeg zapadnog dijela Europe prema onom istočnom, bivšem komunističkom, slomljenom i osiromašenom. Ne čudi to što je najsimpatičniji lik u tom filmu medicinska sestra iz Ukrajine, kao i da Seidl ne nudi nikakvu nadu za svoje likove, žrtve okolnosti daleko iznad njihova utjecaja. Odnos Zapada prema ostatku svijeta je i tema trilogije 'Raj' – koja se sastoji od filmova 'Ljubav', 'Vjera' i 'Nada' te koja je imala premijeru na velikim svjetskim festivalima u 2012. i 2013.

'U podrumu' je pak najnoviji Seidlov film, koji još jednom podsjeća na to da ovaj filmaš ne radi filmove koji će se nužno svidjeti svima, ali će sigurno ostati zapamćeni. 'U podrumu' se na ZagrebDoxu prikazuje još u srijedu u 16 sati i u četvrtak u 13 sati.