Kada se prije kojih godinu i pol, gotovo niotkuda i bez ikakvih posebnih najava pojavila Netflixova serija 'Stranger Things', ljubitelji TV serija načisto su podilkanili. Šarmantan, atmosferičan i nostalgični put u spielbergovske i kingovske horore iz osamdesetih jednostavno je sve pokosio - neke vraćajući u djetinjstvo, a neke u doba prije njihova vremena koje im se, poput nasljeđa, prenijelo kroz popularnu kulturu. 

Iskreno, nisam bila među žešćim fanovima ove serije. Razmažena na televizijskim standardima 'Sopranosa', 'Mad Mena' i sličnih, teško sam se uspijevala uživjeti u seriju kojoj je najveća vrijednost bila atmosfera i nostalgija, dok je u glumačkim i scenarističkim segmentima višestruko podbacivala. Wynona Rider po mojem je mišljenju u toj seriji glumila samo u dva registra - histeričnom i katatoničnom, priča je bila toliko šuplja i neuvjerljiva da mi je bila više smiješna nego strašna, a dijalozi su bili jednostavno debilni. 

No skupina klinaca koja se nalazi srcu serije čak je i meni bila neodoljiva, morala sam joj priznati vrlo plastično prizivanje uobičajenih momenata sličnih filmova iz osamdesetih, mlada glumica Millie Bobby Brown i mene je očarala svojom pojavom i karizmom, i ja sam se zaljubila u Barb, pa čak i marginalno prestrašila Demogorgona. Kraće rečeno, iako nisam bila ljubiteljica serije, zabavila sam se gledajući je, a usput mi je bilo i zanimljivo kako se hit-serija koju svi vole može napraviti i ako igraš na neke druge adute, a ne na one 'klasične', kao što su uvjerljiva priča koja drži vodu, glumci koji daju dubinu svojim likovima i slične trice.

Ponekad je, naime, dovoljno stvoriti nešto što je teško opisivo i objašnjivo, a za ovu ću priliku to nazvati osjećajem za filing. 

Druga sezona 'Stranger Thingsa', vidljivo je to od prve scene, vrlo je svjesna tog svojeg aduta, pa zapravo cijelu prvu epizodu više-manje troši na podsjećanje, oživljavanje i nadopunjavanje tog osjećaja za filing. Otkriva nam zapravo samo dvije novosti - u grad pristiže nova cura, Max, ali i naša stara miljenica, Eleven, nije nestala u Upside Downu kao što smo možda mislili na kraju prethodne sezone (iako nismo mislili). Ostatak prve epizode uglavnom je fokusiran na oživljavanje atmosfere iz prve. Ekipa klinaca i dalje je tu, i dalje se bave istim stvarima kao i prije, ALI - a tu na scenu dolazi i nadopunjavanje osjećaja za filing iz prve sezone - sve ipak nije kao prije. Posljedice traumatičnih događaja osjećaju se na svima, posebice na malenom Willu, koji je većinu prve sezone proveo u opakoj i mračnoj drugoj dimenziji.

I upravo se u tome, u tim post-traumatsko stresnim posljedicama, nalazi poboljšanje i produbljenje ove serije u drugoj sezoni. Demogorgon iz prve sezone najobičniji je crtićki zlikovac prema onome što glavne likove i njihov rodni grad čeka u ovoj, a ono zbog čega je zlo koje sada vreba na naše junake iz mraka strašnije od onog 'prvog' jest to da ovo ne napada (samo) izvana nego (i) iznutra. 

Način na koji zlo napada stanovnike Hawkinsa drugačiji je od načina na koji ih je napadao Demogorgon i to 'čudovište iz sjene' ne obitava samo u mračnim zakutcima paralelne dimenzije na čijoj se granici nalazi ovaj gradić, već i u mračnim zakutcima umova i misli njegovih stanovnika. Scenaristima serije to je pak omogućilo dodatnu dimenziju istraživanja likova, njihove dubine, njihovih strahova, njihove agresije, a toga u prvoj sezoni nije bilo. Osim toga, pobjeda nad OVIM čudovištem za sve je, a posebice za ekipu klinaca koju smo još u prvoj sezoni tako zavoljeli, i doslovno i metaforički značila prekretnicu u odrastanju. 

Neki će od njih razviti odnose kakve dosad još nisu imali prilike razviti - obiteljske, prijateljske, romantične - neki će se napokon suočiti sa svojim mrakovima iz prošlosti, neki će ih se - opet i doslovno i metaforički - osloboditi, a neki će jednostavno pokazati svoje pravo lice, koje je u nekim slučajevima loše čak i bez utjecaja strašnog čudovišta iz sjene. Neki će se, pak, napokon vratiti, ali sad već pomalo spoilam pa ću prestati.

Istina, 'Stranger Things' i u ovoj svojoj, drugoj i boljoj inkarnaciji, ima neke iste mane kao i u prvoj. Wynona Rider i dalje je uglavnom samo u ona dva registra osjećaja koje sam spomenula na početku, iako je dodatna dimenzija simpatičnog ljubavnika očito nastojala razigrati njezin lik. U jednoj se epizodi serija sasvim bespotrebno odmiče od Hawkinsa i s Eleven putuje do grupice mladih otpadnika među kojima je njezina 'sestra' sličnih parapsiholoških sposobnosti i slične sudbine iz 'Instituta' i ondje serija, iskreno govoreći, postaje karikatura same sebe, iako je već i u izvornom obliku tome vrlo blizu. Sva obilježja doba u kojem se događa - odjeća, frizure, auti i slično - tu odjednom postaju smiješni i prenapadni, a još povrh toga cijeli taj detour nema ama baš nikakve svrhe ni smisla, pa tu epizodu možete bez imalo grižnje savjesti preskočiti.

No usprkos manama, 'Stranger Things' i dalje je vrlo ukusan slatkiš - možda ne kao Willov omiljeni Reese's pieces, ali dao bi se ugurati među neke od boljih konfekcijskih čokoladica. Zabavit će vas, šarmirat će vas, i opet će vam pružiti onaj neuhvatljivi i ne sasvim objašnjivi osjećaj za filing s kojim je serija osvojila svijet u prvoj sezoni, a i zadovoljit će vaš osjećaj za pravdom i koliko-toliko sretnim krajem. Kao što rekoh, i dalje joj nedostaju neke 'klasične' odrednice 'izvrsnosti' kakve imaju najbolji izdanci serija iz više ne tako novog televizijskog doba, no koga briga. Katkad je za zaljubljivanje, kako u ljude, tako i u televizijske serije, osim stvarnih kvaliteta - dovoljan i šarm.