Doris Pinčić Rogoznica očito je jedna od omiljenih aktualnih zvijezda RTL televizije. Viđamo je po raznim emisijama - od kuharskih natjecanja do reklama za madrace. Gledateljima je, osim toga, simpatična - vole vidjeti razigraniju stranu mlade glumice koju su prvi put upoznali kao vjernu ljubu koja je anđeoski predano čekala svojeg dragog dok je plovio po morima u 'Larinu izboru', a i mora se priznati da se mlada gospođa sasvim dobro snalazi pred kamerama te da joj čavrljatorski đir pristaje čak i bolje od pomalo dosadne čestite djevojke iz ljubića.

No kao što i prečesto biva s televizičnim osobama koje ostvare neku karijeru i popularnost, tako je i simpatična Doris kao nagradu za predan rad, primjerno vladanje i obljubljenost među publikom - dobila svoj talk-show. Riječ je zapravo o popodnevnoj nedjeljnoj emisiji na RTL-u sa scenografijom dnevnog boravka, u kojoj Doris prima goste pa onda oni razgovaraju o nekoj temi, uglavnom nezahtjevnog, naslovom impliciranog kafeničarskog karaktera. Govorilo se tu o, recimo, životu u gradu nasuprot života na selu, o majčinstvu i koliko ga je teško podnijeti u prvim danima, mjesecima i godinama, o higijenskim navikama i pranju zubi, ili pak - da se prisjetimo teme o kojoj se govorilo u jučerašnjoj emisiji - o zarukama princa Harryja. 

E, sad. Jedna od prednosti koju emisija 'Na kavi kod Doris' ima pred sličnim takvim emisijama na drugim domaćim televerzumima jest to da se njezini autori ne grče pod Dorisine skute dovesti goste za koje su gledatelji apsolutno nekako morali čuti. To celebritarenje u razgovornim emisijama trivijalnog sadržaja užasno je naporno iz  barem dva razloga. Prvo - zato što ispada da ako netko nije poznata ličnost, nema on ili ona što sad nama tu bez veze išta govorit o ičemu, a drugo - takav se pristup vrlo brzo istroši, pa nakon nekog vremena imamo situaciju da nam se kao ugledne, poznate i popularne predstavljaju osobe iz rubrike 'ona mala koja je hodala s Điđimiđijem prije nego što se oženio s Marombarom' i 'pedikerka poznate pjevačice'. Pa onda, nakon što su im nametnuli đir u kojem je važno biti poznat da bi mogao reći što misliš o bezglutenskoj prehrani, gledatelji još imaju i situaciju u kojoj se osjećaju prevarenima jer im se tvrdi da je poznat netko tko je dvaput bio u busu za Veliku Goricu sa sestričnom Tonija Cetinskog. Ili tako već nekog.

Na kavi kod Doris se, naravno, znaju naći i poznate osobe, ali od samog početka na sofama i foteljama njezina RTL-ovskog dnevnog boravka sjede i 'obični ljudi' za koje je čula samo njihova familija i kvart. Pa je to okej. Okej je i scenografija - studio u kojem se sjedi zbilja nalikuje dnevnom boravku, što dosta odskače od svih ostalih scenografija na drugim televizijama, gdje u talk-showovima gosti i voditelji obično sjede u poremećeno dizajniranim prostorima nalik na salone namještaja iz distopijske budućnosti. No to bi otprilike bile sve prednosti ovog showa. 

Ne znam, doduše, kako je s vama, ali meni kada netko počne pričati o kraljevskim zarukama i predstojećem vjenčanju dulje od petnaest minuta, mozak mi se naglo prebaci u pred-eksplozivno stanje. Ne pokušavam reći da se tu nema o čemu razgovarati, ali ima se o čemu satima razgovarati i s aviomodelarima, pa se to na televiziji ipak ne prakticira u formi duljoj od desetak minuta jer je većini ljudi glupo i dosadno. Slično je i sa svim ostalim temama koje se pokrivaju u Dorisinoj kavici. Priče mladih mama o tome kako im je teško s bebama dulje su od petnaest minuta zanimljive jedino ako se začine hrpom dodatnih sadržaja ili ako je neka od mama duhovita barem kao Roseanne Barr ili kakva druga komičarka. Razgovori o tome kako neki mladi ljudi prakticiraju predbračnu čistoću zanimljivi su možda kao kuriozitetni prilog o osobama s alternativnim životnim stilom, ali cijela emisija je totalni zijev. Možda je malu mrvicu, recimo, bila zanimljivija emisija o životu na selu nasuprot životu u gradu jer smo mogli umrijeti od smijeha kada nam je Lana Klingor svoj život u Rakitju predstavila kao seoski život, što je otprilike isto kao da nam neki newyorčanin kaže da je preselio na ladanje zato što živi u Queensu. Ono, ima dvorište u kojem sadi povrće. Boktemazo. Robinzonka! Nekima je možda bilo i fora kada je Zdravko Mamić pjevao u emisiji, ali to je, kada se usporedi sa svime ostalim, više bio incident nego zanimljivost. 

No na stranu sada moje osobno zločesto podsmjehivanje pojedinim gostima i gošćama, problem s ovom emisijom nije zapravo u tome. Problem je u tome što predugo traje za teme o kojima se u njoj razgovara pa nakon prvih petnaest-dvadeset minuta ne da prestaje biti zanimljiva, nego se i gledatelji prestanu osjećati pozvanima u nju. Osim tu i tamo pokojeg zalutalog i najčešće preopćenito intoniranog priloga, ne nudi se tu ništa osim internih spika gostiju u studiju, a za to nam zbilja ne treba sat vremena. 

Generalni je zaključak povezan s ovom emisijom zapravo dijagnoza većine takvih emisija na domaćim televizijama. Za talk show im teme nisu dovoljno složene niti slojevito obrađene da bi razgovor o njima mogao trajati sat vremena, a ako se išlo na emisiju tipa 'Nedjeljnog popodneva', onda se trebalo poraditi na raznovrsnosti sadržaja, prilozima, možda pokojem skeču povezanom s glavnom temom i tako dalje. Samo zato što je neki voditelj simpatičan ili zato što je neka voditeljica draga gledateljima - ne znači da je riješeno pola koncepta emisije koju će voditi. Razvodnjavali su se i propadali showovi daleko većih zvijezda negoli što je Doris Pinčić Rogoznica. Bilo bi šteta da se i ona pridruži toj bulumenti, samo zbog toga što nikome ne pada na pamet ništa maštovitije od: 'E, dat ćemo ti talk-show pa ti lijepo u studiju ćaskaj s gostima, ono, bla-bla-bla, ko s frendicama na kavi'.