U doba dok je bio živ, nisam znala gotovo ništa o Tomi Zdravkoviću. Ne pravim se važna s hoch pričom 'ja ne slušam narodnjake', ali s obzirom na to da je Zdravković umro 1991., on i njegov opus jednostavno mi se u prvih dvadeset godina života nisu našli u vidokrugu ili, bolje rečeno, sluhokrugu. U sljedećih trideset o njemu nisam naučila mnogo više. Saznala sam da je pjesma 'Dotak'o sam dno života' njegova i da se štovanje njegova lika i djela čak i u ljuto anti-narodnjačkim krugovima smatra kulerskim jer je Toma bio pjesnik i boemčina, nešto kao Tom Waits i Charles Bukowski, ali s harmonikom u pozadini i balkanskim vibratom u glasu. Budući da mi boemština ala Waits/Bukowski uglavnom ide na živce, a kad netko tvrdi da je 'dotak'o dno života' zbog 'prokletog ženskog stvora', mogu samo kolutati očima, nisam baš išla dublje istraživati tu fascinaciju. Drugim riječima, 'Tomu' Dragana Bjelogrlića pogledala sam bez nekog velikog predznanja, a još manje odnosa prema Tomi Zdravkoviću. Možda je zato moje gledanje tog filma i završilo tako kako je završilo.

Završilo je, naime, tako da sam zadnjih pola sata filma zalijevala suzama.

I sad, jasno je meni da je to tipično 'holivuđansko' poigravanje gledateljskim emocijama, da su i lik i život Tome Zdravkovića u filmu poprilično romantizirani i zaslađeni, ali brate mili, Bjelogrlić i ekipa sve su to tako vješto izveli da sam u jednom momentu, baš kao i one face koje se u filmu napokon 'opuste i razvesele' pa počnu lomit čaše, ruke im krvave - bacila sve kritičarsko cjepidlačenje dođavola i prepustila se. Dok je Toma (Milan Marić) krstario Jugoslavijom na svojoj posljednjoj turneji u sanitetskom vozilu kojim je upravljao doktor Aleksa - Doca (Petar Benčina) grcala sam i trošila papirnate maramice ko da me plaćaju po kili.

Tri glavne stvari koje su pridonijele tome su glumci, emocija i muzika. Glumci - svi od reda super, na čelu s Milanom Marićem, čiji je Toma možda malo previše rokerski isfuran pa to povremeno bode oči, ali je inače izrazito emotivno utjelovio previranja i patnje naslovnog junaka. Bračni par Petar Benčina & Tamara Dragičević isto su razvalili, on kao uštogljeni doktor koji od lika kojem Toma maestralno ide na jetra do kraja filma postaje njegov najveći skrbnik i suosjećajni prijatelj, a ona kao Tomina mentorica, neostvarena ljubav i velika zvijezda jugoslavenske narodne glazbe, Silvana Armenulić. Jest da je Benčinin lik doktora, za razliku od mnogih drugih u filmu, potpuno izmišljen pa glumac nije bio nimalo sputan nekim potrebama za imitacijom, fizičkom sličnošću i suludom perikom (koje su skoro svi drugi glumci nosili), ali je debelo nadišao funkciju lika koji je izmišljen samo zato da bi podržavao Tominu tragediju te postao prokrvljeni karakter koji se u filmu ne transformira samo zbog odnosa s Tomom, nego i kroz osobnu dramu.

To se ne može reći baš za sve likove u 'Tomi', među kojima su mnogi koji u cameo pojavama tumače poznate osobe s jugoslavenske scene sedamdesetih i osamdesetih ubačeni samo zato da bi se podvukao Zdravkovićev značaj i malo se mahalo zvučnim imenima, ali generalno je svatko tko je u ovom filmu nešto odigrao - pošteno zaradio svoj honorar. I više nego pošteno su ga zaradili i oni koji su radili na glazbi u filmu, prije svih Željko Joksimović, a zatim i Aco Pejović, koji je posudio pjevački glas Milanu Mariću te Suzana Branković, koja ga je posudila Tamari Dragičević, odnosno filmskoj Silvani Armenulić. Bez njih ovaj film ne bi bio mnogo više od vješto odrađene šprance hollywoodskih biografskih filmova, što, doduše, jest špranca koja nerijetko osvaja Oscare i donosi vrhunske glumačke izvedbe, ali je ipak špranca.

Na kraju, tu i je emocija, koju će neki možda nazvati ili su već nazvali jugonostalgičnom, kičerskom i patetičnom i sva ta tri epiteta ima istine. Bjelogrlić kroz cijeli film provlači utrku između smrti koja dolazi po Tomu i one koja dolazi po Jugoslaviju, no to, iako nije nimalo suptilno, nije nimalo politički, nego više ide u smjeru obilježavanja kraja jedne epohe, jednog vremena koje je definitivno bilo drugačije od današnjeg, od kojeg nas dijeli jedan duboki i sveprožimajući mrak, i od kojeg se na ovim prostorima nitko neće oporaviti sve dok je živ itko tko je prošao kroz njega.

Toma Zdravković umro je prije nego što se taj mrak stigao razmahati i prekriti cijelo područje po kojem je nekada putovao i održavao koncerte. Ne znamo je li bio baš takva dušica kakvim je prikazan u filmu - vrlo vjerojatno nije - ali nitko od 'Tome' nije ni očekivao dokumentarac. No sjetna emocija koju 'Toma' priziva, nostalgija na koju se naslanja nije ona za bivšom državom, nego ona za vremenima kada je jedan pjesnik, boem i emotivac mogao postati megazvijezda, a to je, ruku na srce, u današnjim vremenima teško moguće. I to je ono što 'Tomu' Dragana Bjelogrlića, zajedno s glazbom i glumcima, podiže na višu razinu od rutinskog biopica s hollywoodskim kičom kakav bi bez ta tri elementa bio. I to je razlog - a ne žal za pionirskim maramama i sindikalnim odmaralištima - iz kojeg će ovaj film neki od nas zaliti ganutim suzama.